Žanrovi hrvatske filozofske baštine od 15. do 18. stoljeća

204
Većina spisa hrvatskih filozofa od Ivana Stojkovića do RuĎera Boškovića
pripadala je čistim žanrovskim rješenjima. Najužu jezgru hrvatskog filozofskog
nasljeĎa tvore dva žanra: platonovski dijalog i rasprava, žanr koji se može
prepoznati i po latinskim nazivcima: discussio, disputatio, dissertatio, introductio,
sententia, tractatus i viridarium, a iznimno ga se može ustanoviti tek po ustroju i
krepčini izlaganja.
MeĎu pedagoškim žanrovima valja najprije uočiti sveučilišni udžbenik, a uz
njega, manje očekivano, priručnik za nastavnike i udžbenik za vladareve sinove.
MeĎu pjesničkim žanrovima zabilježeni su: epigram, elegija, panegirik, ep, ali i
oblici gdje stih stoji u nekom složenijem književnom sklopu, primjerice stihovana
parafraza proznog predloška (Filip Zadranin) i stihovani dijalog (Marulić). MeĎu
historiografskim žanrovima najprije su se pojavili poslanica i biografski leksikon, a
zatim s velikim vremenskim zaostatkom nekrologij i tezarij iz povijesti filozofije, i
to u doba kad su biografski leksikoni nicali u nizu. Gotovo svaki genološki prerez
kroz hrvatsku filozofsku povjesnicu od 15. do 18. stoljeća otkriva trajniji, bogatiji i
slojevitiji poklad od onoga koji posreduju dosadašnji sintetički pregledi.
Isti zaključak vrijedi ogleda li se žanrovska dinamika filozofske baštine
pojedinoga razdoblja, ujedno i stoljeća. Jer rana se renesansa omeĎuje vremenskim
granicama 15. stoljeća, a kasna se renesansa zaključuje naraštajem koji je svoje
važne filozofske uvide ostvario krajem 16. stoljeća, premda su neki iz tog naraštaja
nastavili djelovati i u 17. stoljeću. Barok se podudara s vremenskim okvirima 17.
stoljeća, dok nazivak filozofsko stoljeće upućuje na filozofska zbivanja u eruditskom
18. stoljeću.
Rana renesansa u Hrvata započela je govorom (sermo) Ivana Stojkovića u
dubrovačkoj katedrali (1424). Benedikt Kotrulj napisao je prvu raspravu (1458) a