Žanrovi hrvatske filozofske baštine od 15. do 18. stoljeća

Žanrovi dvaju konzolacijskih rukopisa
U drugoj polovici 15. stoljeća tema utjehe postala je misaonim izazovom dvama
hrvatskim intelektualcima. Premda je pisce krasila ista ambicija - da budu poučni, odnos
prema glavnom konzolacijskom predlošku urodio je različitim žanrovskim ishodima.
Dok se biskup Nikola Modruški pri pisanju sustavnoga proznoga priručnika za
tješitelje najčešće pozivao na Cicerona, a među Ciceronovim djelima najviše na
Tusculanae disputationes, 26 dominikanac Filip Zadranin stavio je klasično Boetijevo
djelo De consolatione philosophiae u središte svoga književnog i egzistencijalnog
previranja. Naime, nepoznati zadarski redovnik, magister theologiae, u nesređenu je
rukopisu, u kojem je digresija pravilo, upotrijebio oko 3800 stihova za opsežnu
stihovanu parafrazu Boetijeva djela. 27 Svojim je stihovima namijenio funkciju
komentara, kako je izrijekom zapisao u proznom »Predgovoru novom komentaru
Boetija«. Ako je tako i želio »utjecati na mlađe duše«, istodobno je ustrajao u
ekspektoracijskoj nakani da Boetijevom tamničkom tjeskobom opiše vlastite
egzistencijalne poteškoće.
Juraj Dragišić
Juraj Dragišić u hrvatsku je književnost i filozofiju uveo obranu (defensio) kao
izgrađenu književnu vrstu. 28 U svom zagubljenom književnom prvijencu branio je
Bessarionova gledišta u raspri između Bessariona i Georgiosa iz Trabzona. Na poticaj
Lorenza Medicija do 1488. sastavio je rukopis Opus septem questionum, u kojem je
procijenio sedam zaključaka Giovannija Pica della Mirandole o milosti, koje je
papinska teološka komisija iz Picove knjige Conclusiones nongentae (1486) 29 izdvojila
kao nepravovjerne. G. 1497., mjesec dana prije Savonarolina izopćenja iz Crkve, u
19