Žanrovi hrvatske filozofske baštine od 15. do 18. stoljeća

1. podvrgnuo je oštroj kritici zapadne sintetičke prikaze indijske filozofije, napose
Bruckerovo djelo Historia critica philosophiae; 121
2. nudio je poredbene uvide u grčku, egipatsku i kaldejsku filozofiju;
3. sanskrt je prepoznao kao »savršen jezik«, »jezik bogova, jezik mudraca, sveti
jezik«, jezik »istodoban sa stvaranjem svijeta, drevan koliko i svijet.« 122
172
Godine 1798. Vesdin je izdao i svoj najvaţniji izvor – Amarasinhu, doduše
samo prvi dio o nebu »Sectio prima de caelo«, a na temelju triju neobjavljenih
rukopisa koji su mu bili na raspolaganju. 123 Indijski rječnik u pamtljivim stihovima
on je preoblikovao u sanskrtsko-latinski rječnik, a to, primjerice, znači da je za
brojne epitete indijskih bogova pronašao latinske istoznačnice. Neki od tih epiteta
temeljni su filozofski nazivci, primjerice Swabhú (per se vel a se exsistens) za
boga Višnu. 124 Uz bogove, prvi dio rječnika Amarasinha izdašno je tumačio
počela vatre, vode i zraka, pojedine nebeske pojave, svaku od planeta, čak i
»neprekinuto i cjelovito vrijeme« (tempus continuum et integrum), uz koje je
Vesdin naveo pet sanskrtskih nazivaka i pridijelio im pet latinskih ekvivalenata:
semper, sine fine, per omnia saecula et generationes, perpetuo, sine
intermissione. 125
Šest knjiga koje je profesor orijentalnih jezika u rimskom Collegium missionum
tiskao u posljednjem desetljeću 18. stoljeća nedvojbeno potvrĎuju da je Vesdin
nasljeĎu drevne Indije pristupao ne samo kao vrstan filolog, nego i kao upućen i
tankoćutan filozof, pogotovo kad je riječ o indijskoj teologiji i prirodnoj filozofiji.
On je tako postupio u različitim ţanrovima: u sintetičkom prikazu brahmanizma,
kodikološkim priručnicima, polemici s Agostinom Giorgijem o starini indijske
pisane kulture, putopisu o putovanju u Istočne Indije i u svom najvaţnijem
leksikografskom radu – izdanju i prijevodu rječnika Amarasinha. Moglo bi se reći