preuzmite osmi broj časopisa - sic

!stav
NENAD VElIčKOVIć
Poglupi po naređenju
Svezame, otvori se
Knjige se sve manje čitaju, djeca sve više vremena provode pred ekranima računara. Sve što nude knjige,
čini se, i još više, nudi internet. Zašto bi đak sedmog razreda, naprimjer, čitao Dnevnik Ane Frank,
ako može čitati, na Facebooku, dnevnike svih svojih prijateljica, ili prijatelja? Knjige su debele, monohromne,
dosadne, nerealne; svijet čine muzika, filmovi, tračevi, fotografije, idoli iz TV serija; lične istorije u
nastanku.
Sve se dešava brzo, na ekranu, sve je kratko, jasno, i sve zadovoljava u potpunosti očekivanja tinejdžera.
Kad odrastu, i kad se školska lektira skine s popisa dosadnih obaveza, čitaće još manje. Repliciraće se u
svoje roditelje koji prema knjigama imaju strahopoštovanje, ili se odnose prema njima kao prema fetišu,
ali bez potrebe, iz svog bića, da u čitanju vide korist.
Škola za ovu po literaturu sumornu perspektivu ima presudnu odgovornost. Ona mlade privodi knjizi
kao civilizacijskoj vrijednosti koja se podrazumijeva sama po sebi, bez rasprave i bez argumenata.
Razumljivo je da privedeni žude za slobodom, koja je izvan korica knjiga. Za tužni nesporazum između
djece i književnosti krivi su isključivo odrasli.
Među njima, prije svih, sastavljači nastavnih planova i programa, koji književnost koriste kao sredstvo
indokrinacije, kao sredstvo utiskivanja nacionalizma u identitete pojedinaca. Odmah za njima tu su
stručnjaci, pedagozi, psiholozi, autori udžbenika i nastavnici, koji pravima djece na slobodu izbora pretpostavljaju
vlastiti konformizam. Zadržati posao u sistemu ideološkog aparata važnije je nego osporiti
njegove motive i ponuditi realne alternative.
Najzad, odgovorni su i roditelji, koji na svom iskustvu nisu osvijestili ulogu literature u moralnom razvoju
ličnosti. (Naravno, izuzetaka ima, ali su oni malobrojni, i vrlo često ucijenjeni željom i potrebom djeteta
da se ne izdvaja i ne ističe u pitanjima od važnosti za razrednu grupu.) edna moguća strategija otpora
zloubotrebi književnosti, i istovremeno jedan oblik angažmana za afirmaciju književnosti jeste izrada
alternativne čitanke.
Udžbenik koji bi pored obaveznih i često bezvrijednih tekstova (jer su stilski loši, ili etički sumnjivi, ili
neprilagođeni uzrastu, ili dati u odlomcima, itd.) ponudio i njima suprotne, obavezao bi sve nivoe školskog
sistema da preispitaju svoje pozicije, i svoju praksu. Takav udžbenik morao bi proizaći iz kompetentnog
istraživanja aktuelnih čitanki i iz primjedbi na njihov sadržaj i metodičku opremu. Istovremeno,
morao bi imati svijest o potrebama i navikama djece, o njihovim generacijskim afinitetima i okruženju
u kom žive.
Jedan takav pojavio se 2008. godine u Sarajevu.
Čitanka Svezame, otvori se odgovor je grupe autora na rezultate nekoliko analiza sadržaja udžbenika
jezika i književnosti, čiji su glavni nalazi upravo navedeni.
Čitanka, uz sve opravdane prigovore koji se uvijek mogu staviti svakom pionirskom poslu, nastoji postići
najmanje tri cilja:
1. Metodički jasno i pregledno protumačiti književna djela i u vezi s njihovim ideološkim angažmanom
razjašnjavati vrijednosti.
2. Razvlastiti nacionalni identite kao najvišu vrijednost, zalažući se za ravnopravnost identiteta, afirmišući
univerzalne vrijednosti sadržane u Povelji o ljudskim pravima; odnosno, u odgojnom smislu, umjesto
drugom dati prednost trećem stadiju moralnog razvoja, po poznatoj Kolbergovoj ljestvici.
3. Različitim strategijama suprotstaviti se dominaciji elektronskih medija i pokušati motivisati učenike
za kreativno čitanje književnih djela.
20 (sic!)