U celoj istoriji Rusije taj naraštaj se po svojoj etici najviše oslanjao na književnost i hvala Bogu da je tako. Prijateljstva su se mogla zauvijek prekinuti zbog rasprave da li je Hemingvej bolji pisac od Foknera; hijerarhija je u tom Panteonu bio je naš jedini Centralni komitet. U početku smo samo akumulirali znanje, ali se čitanje pretvorilo kasnije u najznačajnije zanimanje kojem smo mogli da žrtvujemo sve. Knjige su nam postale prva i jedina stvarnost, a samu stvarnost smo doživljavali kao glupost ili dosadu. U poređenju s drugima mi smo naizgled traćili vrijeme ili vodili lažan život. Ali, ukoliko se bolje razmisli, život koji ignoriše vrednosti u književnosti besmislen je i bezvredan. U to smo verovali i mislim da smo bili upravu. Instinktivno smo više volili da čitamo nego da radimo. Zato nije čudno što su nam vlastiti životi bili manje-više u rasulu. Čak i oni koji su uspeli da se probiju kroz gustu šumu „visokog obrazovanja“ uz neizbežno podilaženje sistemu, na kraju bi podlegli skrupulama usvojenim preko književnosti i ispadali iz igre. Završavali smo tako što smo se bavili svakojakim poslovima: fizičkim, izdavačkim - ili čak tehničkim - urezivanjem nadgrobnih natpisa, precrtavanjem planova, prevođenjem stručnih tekstova, knjigovodstvom, povezivanjem knjiga, razvijanjem rentgenskih snimaka. Josif Brodski Soba i po ! CITAT 80 (<strong>sic</strong>!)
(<strong>sic</strong>!) Estet<strong>sic</strong>!aHARIS Priroda pjesničke slike Meditacije o tradiciji Starostavno i još neiscrpljeno pitanje, neiscrpljivo ali još neizbježno, pitanje suštinsko – koje je jezgro, korijen, vrelo – istočnik svih ostalih naših pitanja, svih zanimanja i misli, svih slova, riječi i rečenica, pitanje kojim i na ovom mjestu utiremo put gonetanja stvarnosti, vrijednosnotvorno i bezodvlačno, naosluh (gramatički) jednostavno pitanje: kako živjeti? – sukladno nepregledu predmeta kojega nastoji obujmiti – ljudskoga života, uvijek može imati samo nepotpun i časovit odgovor. Nema sumnje: da je stalno izmicanje krajnje ivice tog odgovora jedan od uzroka zloćudnosti čovječije kobi. Ali ne samo ta nezaokruživost, ta krnjavost, taj nedogled, već i činjenica da uvijek, u najobičnijim uvjetima života, u prosječnim situacijama, u odnosima najobičnije stvarnosti, svakidašnjice, baš kao i u nesvakidašnjim trenucima, graničnim situacijama, u vanrednim stanjima, djelamo kao da tačno znamo kako treba, kao da su naši vrijednosni prasudovi dovoljno odgovarajući stvarnosti, kao da smo ucijelo upućeni pravim stazama misli. A nismo. – Jer mniti i djelati ne misleći: nesvjesno, instinktivno, građanski nepokolebljivo, lakomo i lakomisleno, uparloženo, mlitavo, kilavo, bezmozgovno, kao mazga, kao javno mnijenje, kao okomisaona narodna masa, ne pokrećući svijest logikom, ne okrećući je ka osnovicama, ne preispitujući stubokom ‘’samorazumljivosti’’ u području duha, ne tražeći razloge, ne shvatajući i prihvatajući nova traženja, traženja novoga, novih osnova – tako je nemjerljivo ugodno, razvaganjeno, izvjesno, mirno, bez krzmanja, jer sve je razumljivo – eo ipso, sve tako sigurno i blagodarno, jasnovidno, neupadljivo i normalno, ali to znači i – iznevjeriti vlastite oči i mozak! Gvožđem logike ne kopkati po tim najneospornijim sudovima dembelijski izvjesne svakidašnjice, što su kao salo mekušavi, po vrijednostima neizdržljivim, kao limfa nečistim, ne sumnjati u njih (ne samog sumnjanja radi), ne dovoditi ih u pitanje (ne radi samog dovođenja u pitanje), samim čime i ne otvarati put ka novome (ne samo radi nekog budućnjarskog hira, kao što ćemo i vidjeti) – a sve ovo je, čini nam se, stari običaj i vječita zadaća viših oblika mišljenja i pisanja – ne činiti to, znači i: životinjski koristohlepno oguglati pred djelima zapisanim zavještanjem onih časno umrlih i neješnih tragalaca za istinom! Govorimo o mišljenju. O stvarnosti i mišljenju. Time smo došli do druge etape u razvodnjavanju našeg osnovnog pitanja: nepregledni istočnik kako živjeti – postaje uzani rukavac: kako misliti o tradiciji? Jer tradicija misli o nama, poima nas na određen način, i očekuje od nas da na određen način živimo i djelamo. – Mi danas pitamo o tradiciji i tradicioljublju, o tradicionalizmu u poeziji, a sve da bismo, u konačnici, dognali misli u predio idejnog vidikovca s kojeg ćemo jasnovidno moći razabrati stanje pjesničke riječi unutar vlastite historijske sadašnjosti – čime i dosegnuti, nadamo se, značajne opaske za samorazumijevanje i samoodređenje. To je krajnji cilj ovoga eseja. I sve dok imamo interesa za istinu, moramo kao mrkogleđe prezirati trogloditsko beslovesje koje režira ovaj kraval stvarnosti, a posebice ovu, svuda prisutnu, kao vazduh, i himbeno bezobličnu, i kao vonjav vazduh nepodnošljivu, šaradu oficijelnih mudroslova: mozgala sa paučinastim lješnjakom u lobanji, što nam (mada s duhovnih klecala govore, ipak) svojim nadmenoslijepim i slijeposebeljubivim glavicama i jezičcima tumače život i stvarnost – bulazne o stvarnosti života! Kao gejziri po vulkanskoj kori emocija mora kipjeti po našim mozgovima, sve dok, grsteći se, gledamo i slušamo sve te biflanate i frfljatore, udvoričke konkubine, kalašturski zaprljanog duha, te funjare, fićfiriće i gospodu nadute noseve, sve te defraudanate, žutokljunce, kojima, kao i kućnim ljubimcima, narod tepa – zovući ih ‘’intelektualcima’’; koje narod uzgaja samo da bi postali njegovi duhovni kolibrići, poslušni i umiljati, da bi se radovao svakom njihovom cvrkutanju i cvrcnutanju poželjnih disputa o stvarnosti i kulturi, da bi svojim razrookim viđenjem begenisao te njihove žutokljunačke ćiu-ćiu-pisanije, konkubinska umiljavanja, da bi se na kraju uvijek zadovoljeno smješkao. Ali uznastojat ćemo i ne ulaziti u jednu drugu krajnost, u opasne krajeve ideja, krajeve onih opasnih ideja, u one zemlje (sa hiljadu sunaca) čije su karte crtali prekjučerašnji pisci, razumnici koji su, čeznući za srećom i redom i u svijetu ljudi, zaboravljali da bi razumski prijedlozi za IMAMOVIć 81
Change language