preuzmite osmi broj časopisa - sic

! pROZa
eto, firma učinila sve da pospješi njegov što brži oporavak, dajući mu mimo pravila pozajmicu za gradnju
kuće, pritom mu ostavljajući mogućnost da probije sve realne rokove otplate. Stisnuo je prste u pesnicu
i za dlaku promašio nos Zijada Kolečića. Osvrnuo se oko sebe još jednom, tek da u oko pohvata izbezumljene
poglede sindikalista koji su u nevjerici zurili u njega, a onda je, s radnom knjižicom u ruci, ugazio
nogom u hladno mostarsko jutro.
Dušan Rogozin zinuo je od čuda kad mu je stari pred nosom stao mahati rukama. Novac koji mu je
firma pozajmila uredno je vratio već sljedeće jutro, Zijad Kolečić je pokušao ispraviti stvar praveći se da
ne čuje kako ga stari upravo šalje tamo gdje je i ranije bio. I tamo odakle nikad nisi trebao ni izaći, pička
li ti materina, bezobrazna, dodao je.
Više nikad nije prešao prag Kolor Servisa. Neki drugi ljudi čekali su da im otac vrati, od jučer pozajmljeni
novac.
7.
Lani sam, nakon osam godina, u jednom trenutku, ostao bez posla. Zatvoren u vlastiti poraz, nisam
napuštao kuću čitava dva mjeseca. Bio sam ono što je jednom davno, dok je rovario po mojoj duši, promaklo
oku Dušana Rogozina.
Bio sam kukavica.
Nisam napuštao svoj očaj niti sam znao naći vrata na koja bih mogao pokucati u potrazi za egzistencijom.
Urušavao se jedan svijet pod znatiželjnim pitanjima moje trogodišnje kćeri, a ja nisam znao razumom
odgovoriti kako bih istom sačuvao temelje. Razmišljao sam za ta dva mjeseca o životu.
Razmišljao sam o ocu.
Ne znam šta je on u tim trenucima mislio o meni. Naši razgovori nikad nisu probili granicu intimnog, ali
ja sam, svejedno, uviđao razlike između naših karaktera. Njegov je bio čvršći. I danas sam istog mišljenja.
Ja, u svojim karakternim crtama nemam ono što je njega oduvijek dizalo u visine mita - nagon da
se borim, da grebem poput mačke po poraznom ogledalu života. I da donosim neke važne i od životnog
značaja, presudne odluke. Ja se, za razliku od oca, s gorčinom i olako predajem. Padam kao snoplje pod
zamasima srpa. Na svijet gledam suviše crno i često se, poput medvjeda, valjam u depresiji i vlastitom
samosažaljenju.
8.
Odbacili su ga onoga trena kad se odlučio oženiti. Ustvari, bio je odbačen mnogo ranije, ali se tek po
ženidbi, usudio to i priznati. Bila je 1976. Godina u kojoj je Mate Parlov postao evropski prvak u poluteškoj
kategoriji i godina u kojoj moja majka nije uspjela zanijeti. Lebdjeli su pogledi očevih sestara nad
trbuhom moje majke, te seljančice koja nije kadra ni dijete roditi. Smijali su joj se. Radovali se tom braku
koji je osuđen da se valja u očevom alkoholizmu i njenom poniznom ustrajavanju pred eventualnim
naletima šamara. Pronosile su, idući po komšiluku, srčući kafu iz fildžana u kojima su u isto vrijeme
tonuli i mjesec i zvijezda, tu vijest da je jadnica jalova, i da bi joj bolje bilo da što prije pokupi prnje i vrati
se tamo, odakle je jednom, greškom zalutala.
Obje su bile debelo starije od moje majke. Jedna je održavala dugu vezu s momkom koji se isuviše dugo
skanjivao da je konačno oženi. Strasno je voljela djecu. Kasnije, kad se udala, svoju djecu nikad nije izrodila.
Zla misao, pa makar bila i neizrečena, uvijek se istim aršinom vraća. I tu se više ništa nema za reći.
Druga je bila odavno u braku. Imala je jedno dijete i muža koji je devet mjeseci godišnje radio u Njemačkoj.
U takvim okolnostima, ona je razmjenjivala poglede s komšijom Ismetom G. i trenerom karatea kad
bi se poteglo pitanje zanimanja. Ako je pored toga bilo i nešto više, njena će duša iznijeti teret.
9.
Otac je uskoro počeo raditi u drugoj firmi koja je nosila ime blisko svijetu za koji je znao, na kraju, svijetu
iz kojega je poput Feniksa izranjao, noseći na plećima sve svoje nevolje.
Firma se zvala Rad.
U početku se slabo i sporo snalazio. Stalno je mislio da je uzdrmani ego i ugled Zijada Kolečića učinio
sve da se i ovamo osjeća uniženim. Teško je podnosio činjenicu da oko njega rade sve oni ljudi obilježeni
trajnim usudom da eto, ne mogu ni govoriti ni čuti. Satima bi, nakon što dođe s posla, zurio u jednu tačku
vrteći upaljač među prstima.
Čuju oni mene, znam da čuju, samo se prave topuzi, govorio bi majci i pritom u pravilu odbijao da jede. Da
vidiš samo kako se u jatima skupljaju i ogovaraju me na onom svom jeziku gestikulacija, ljutio bi se.
Sklon sam vjerovati kako je tih dana podrhtavala kušnja u njemu.
Ali, eto, i tome se stari othrvao.
62 (sic!)