preuzmite osmi broj časopisa - sic

homesic!
šili na židovskim izlozima na dan bojkota jevrejskih radnji - učinkoviti pristupi. Polemična literatura je
dobila svjež dašak, a njeguje se i savremena poezija, koja oštrom satirom nasrće na zlo. Tako se kleveta
jednog plemića pod naslovom -Jevrejski odljev kapitala u inostranstvo- prodaje k‘o halva, što strašno
dolazi do izražaja već u prvoj strofi, u kojoj se traži da se iskreno razgovara sa Jevrejima:
Toj bandi, koja se tako nevjerovatno ponaša
I laže i huška i otvoreno potkopava
I ovdje u tišini i u inostranstvu i hoće
Da oni opet preuzmu vladavinu
Vi jadne budale, koje tako mislite
Vaše vrijeme je isteklo, gospodo moja!
Slobodni ritam, sa određenom dozom neformalnosti u sintaksi i interpunkciji, je naravno više prilagođen
zvučnom efektu. Radi se o stanovniku Osetlbiena koji ispoljava svoja iskonska osjećanja pri pogledu
na:
Tu stranu rasu, toliko nepoznatu germanskoj krvi
Te pijavice koje toliko nevjerovatno isisavaju narod
Napolje s Jevrejima!
... Kada je riječ o književnom izražavanju savremenih događaja poput protivljenja, kako bijegu, tako i
ostanku Jevreja, zaista se ne može poreći da je ono pomalo prenategnuto. Istovremeno, i riječ ima jednako
pravo kao i djelo da se o njoj sudi milostivo, ne praveći razliku između Sturma i Dranga jednog mladog
pokreta i njihove vrijednosti. Ne smijemo u onome što joj je odobreno predvidjeti ono što je dobro
i moramo i ovdje prepoznati stanovište vodstva, od kojeg se, konačno, čuje neodobravanje napada koji
podržava. Jer, nećemo valjda ozbiljno pretpostaviti da riječi, koje tako jako odobravaju želju za djelovanjem,
odgovaraju ukusu jednog čovjeka, o kojem je Kube, koji je i sam esteta, rekao:
Volja je Adolfa Hitlera, da politička bitka bude... oplemenjena kroz njegovanje njemačke umjetnosti.
Mi bliži saradnici znamo da je on najsuptilniji poznavalac umjetnosti, koji je ikada bio na čelu jedne
velike nacije. Sjećam se kad se pred veliku odlučujuću borbu za Schleicherov kabinet uputio stepenicama
Pergamskog oltara, da bi njegovom silnom ljepotom ponovo osvježio svoje ljudske žudnje. I nakon
teških dana borbe njemački narod se mora opet okrenuti svojoj duši, jer -duševna obnova je potrebna-.
Umjetnička strana, koja je u biti ona jača strana, do sada se premalo posmatrala, te bi čak i stručnjak bio
zapanjen tajnima čežnjama čovjeka od djela, o kojem njegov spostveni list, koji sigurno jeste informisan,
pod naslovom -Kada bi umjetnici znali...- stvara sliku jednog mecene, o kakvom ni Horacije nije sanjao:
Kada bi umjetnici slutili koliko je Adolf Hitler utjelovljenje pojma umjetnika, tada on među njima ne bi
imao neprijatelja - ta riječ, u vremenima naših najtežih bitaka, koju je označio Baldur von Schirach, nam
je poput zvijezde Danice, čak i u najtamnijim satima, donijela svjetlo i osvjetljenje.
Znači, ne radi se o toj samoj pojavi, već o njoj onakvoj kakvom ju je Schirach vidio, Schirachova riječ nas je
navodila da budemo uzdignute glave. Čak i kada bismo fino htjeli, oh, očajavati - taj talisman nade štitio
nas je bilo kakvog posustajanja: Kada bi umjetnici znali... Kamen koji ima moć učiniti nepopularnim kod
Boga i naroda? No, Völkischer Beobachter, -Narodni promatrač-, potvrđuje spoznaju onog vidovnjaka
čije samo ime zvuči kao mješavina Edde i Pentateuha: Kada bi znali kakva je bila sudbina koju smo tako
rano doživjeli, da jedan politički vođa uopšte ne mora po svaku cijenu biti zabavan karakter, nego da jednako
i žestinom herojske osude i nemilosdrnošću naredbe može imati otvoren um za svaku umjetničku
transfiguraciju postojanja - oni će, u to smo oduvijek bili sigurni, postati vojska onih koje smo -naučili da
se odreknu svakog oblika intelekta- da bi ga -naprosto voljeli-. Kad bi znali - ta misao nas je tako silno
obuzela, gotovo mučiteljski. Čovjek može zamisliti kroz šta su oni prolazili zbog -Narodnog promatrača-;
kao da su bili u Dachauu. Ali:
Trebaju znati, moraju znati!
U tu svrhu su -umjetničko-stvaralačke ličnosti pozorišta i svijeta filma- pozvani u hotel, u Kaiserhof:
Jetzt so, mit ungeheurem Streben,
Drang aus dem Abgrund ich herauf,
Und fordre laut, zu neuem Leben,
76 (sic!)