preuzmite osmi broj časopisa - sic

(sic!)
(ratnim ili logorskim) događanjima želi nametnuti.
Logoraš ili povratnik rata, preživjeli, nastradali,
ranjeni, osakaćeni – u vrijednoj literaturi, bio pisac
ili lik – nikada se ne želi okoristiti svojim iskustvom
i patnjom: on ne želi naknadno profitirati
i steći ugled, on ne smatra sebe privilegovanim,
on ne želi naplatiti i isticati proživljeno, on odbacuje
nadmenost i neukus i patetiku u isticanju
svoje patnje: on tek želi nastaviti život; štaviše:
on često osjeća krivicu preživjelog u jednom svijetu
u kojem su svi umirali. Trenutak uobličenja,
trenutak objedinjavanja svih tih elemenata bola
u jednu (piščevu) ocjenu događanja – za literaturu
predstavlja najvažniji trenutak: nju u toj tački
beskompromisno interesira istina i uvjerljivost
forme – ona se gotovo gnuša iznevjeravanja logike
stradalničke stvarnosti, onako kakvu je ona
vidjela; ona računa s tim značajnim trenutkom
poslije kojeg čovjek više neće moći isto gledati na
svijet: i ona tu ne želi da mu laže, jer teži ostati
vjerna smislu strahote kao jedinom smislu; ona
tu prezire opsjene u pokušaju razjašnjenja čovjekova
položaja – i to je za nju najvažnije pitanje u
kojem izostaje netačno i lažno domišljavanje, jer
od toga zavisi nastavak ljudskih života (ili uopšte
mogućnost za takvo nešto). Postupci približavanja
istini (i istina uopšte) možda nikad ranije nisu
bile tako važne kategorije u književnosti, kao u
trenutku kada tako dramatično valja razjasniti
položaj čovjeka i njegovo postojanje. I fikcija
nastala domišljavanjem fakata u predstavljanju
tih događanja na kraju biva tačniji i istinitiji dio
stvarnosti: haos se kanališe u emocije, nered se
teži razjasniti, stvari svijetle uvjerljivije u jačini
osjećanja. Čovjek koji priča strahote govori nesređeno
i potreseno; pisac svom ili tuđem iskazu
prilazi neumoljivo: izbacuje neubjedljivosti, osmišljava
nedorečenosti, popunjava praznine; čovjekov
iskaz je blijed, pisac iznalazi i kuje metafore
kako bi jasnije dočarao pojavnost svijeta s kojim
je suočen čovjek: slabokrvnost tropa i stila ne
smije se pravdati vjernošću riječi preživjelog, njegovom
govornom iskazu, ako se ne želi iznevjeriti
njegova patnja; pisac reže i montira haotični
iskaz o patnji: on teži jasnosti i značenju. Naprimjer:
da li je sad važno u pomenutoj Babeljevoj
priči je li svjedok vidio preklanog čovjeka koji leži
zajedno s njim u sobi, odmah, čim je u nju ušao;
da li je njegova kćerka svjedočila o klanju svog oca
koje je gledala, da li je tužila za njim odmah, čim je
svjedok-vojnik ušao u njihovu kuću; ili je pak sve
to bilo na kraju, usred noći, onako kako svjedoči
priča; to se ne može utvrditi i to je manje važno.
Ono što je bitno je to da Babelj piše prizor zaklanog
Jevrejina; da dostojno i uvjerljivo prenosi ili
imaginira iskaz njegove kćerke – ne iznevjeravajući
ga u potresnom prenaglašavanju – jer ona
više nikada na svijetu neće pronaći svoga oca.
Fikcija je u svemu ovome tačniji dio stvarnosti jer
ima svoju kompoziciju koja nešto govori: mi bolje
shvatamo užas kad u perspektivi pripovjedača
vidimo tijelo preklanog i unakaženog čovjeka u
trenutku kada se on budi iz grozomornih snova, u
koje je nakapala sva viđena krv prethodnih dana;
mi jače osjećamo bol Jevrejke koja budi pripovjedača
usred noći, jer udara njenog mrtvog oca
bacajući se u snovima; u nama jače izaziva jezu
kraj priče u kojem je namontiran iskaz Jevrejke
koja u priča o tome kako su ga Poljaci klali, pitajući
se u posljednjem redu gdje na planeti da nađe
više svoga oca. Da li je u stvarnosti sve to ona
rekla u tom posljednjem trenutku, usred noći; da
41