Create successful ePaper yourself
Turn your PDF publications into a flip-book with our unique Google optimized e-Paper software.
!TeMAT<br />
Foto: Emir Vrućak<br />
(<strong>sic</strong>!)<br />
boli? Zašto bi se uopšte oslanjao na jezik? Konkretno:<br />
zašto bi na kraju brižljivo komponirao<br />
svoje priče? Šalamov izbjegava plošnost forme i<br />
poruke: izravnu osudu neljudskog sistema; njegova<br />
pobuna je u efektnosti njegovih postupaka:<br />
u ironički postavljenim konstrukcijama, u grotesci<br />
i otklonu prema stvarnosti, u prihvatanju patnje i<br />
zla: čovjeka u Šalamovljevim pričama pokreće prihvatanje<br />
neljudskosti.<br />
Šalamov je, rekao bi Camus, primijetio da u stanju<br />
svekolikog raščovječenja ljubav i sreća ne mogu<br />
trajati. U izostanku i nestanku trajne sreće u svijetu<br />
ljudožderstva, Šalamov će svojim likovima<br />
propisati trajnu patnju kako bi imali neku sudbinu:<br />
on kao da ne želi da najgore muke njegovih<br />
likova prestanu. „Čini se da velike duše ponekad<br />
manje plaši bol nego činjenica da ona ne traje.<br />
Blagodareći ratnoj književnosti (i umjetnosti<br />
uopšte), mi znamo šta sve čovjek radi u<br />
ratu; znamo šta priča, šta sanja i šta čeka;<br />
u toj književnosti mi vidimo čovjeka kako<br />
kolje; vidimo ga dok bježi, dok izdaje, dok se<br />
ubija; gledamo kako ga rasijecaju, kako ga<br />
muče, kako nestaje; čujemo ga kako plače,<br />
kako pjeva melanholične pjesme, kako<br />
se ispovijeda, kako pišti; osjetimo njegov<br />
strah i očaj, poniženje njegovo; uvučeni smo<br />
u njegova nadanja; tragamo za dovoljnom<br />
dozom dostojanstva: kako bi se makar na<br />
tren obranili od užasa; mi bivamo upućeni u<br />
to kako on preživljava: mi se s njim pitamo o<br />
smislu svog tog njegova stanja; ta situacija<br />
u književnosti nanovo aktualizuje posljednja<br />
pitanja: odakle dolazimo, zašto smo ovdje,<br />
gdje putujemo.<br />
Možda bismo u toj nezasitnoj potrebi da trajemo<br />
bolje shvatili zemaljsku patnju kad bismo znali da<br />
je vječna“ (Camus).<br />
I stvarno – u neutralnom tonu njegovih priča –<br />
uredno redanje i po<strong>broj</strong>avanje svih patnji traje<br />
do potpune i zaokružene pomirenosti s bolom;<br />
Šalamov nas dovodi na rub katarze – koja, istina,<br />
uvijek ostane s onu stranu njegovih priča: kao<br />
da je svijet konačno i potpuno ustrojen da čovjek<br />
pati, kao da jedino u toj patnji može dohvatiti<br />
svoj smisao koji je zanavijek odgođen. U priči Voz<br />
navodeći sve prizore koje na željezničkoj stanici<br />
vidi tek izašli logoraš – sumiraće: „Eto, sve to: i<br />
oštra svetlost sijalice na irkutskoj stanici, i špekulant<br />
koji nosi sa sobom tuđe fotografije zbog<br />
kamuflaže, i bljuvotina koju je izrigao na moj<br />
ležaj mladi poručnik, i tužna prostitutka na trećem<br />
ležaju kondukterskog kupea, i dvogodišnje<br />
prljavo dijete deformisanih nogu koje srećno viče:<br />
‘Tata, tata’ – sve sam to zapamtio kao prvu sreću,<br />
neprekidnu sreću ‘slobode’.“ Taj povratak iz pakla<br />
ne donosi prestanak besmislene patnje, ne znači<br />
spas u raju; to milozvučno ironično redanje očaja<br />
koje otklanja patetiku jeste tek put na kojem će<br />
Šalamov zatvoriti estetsku stvarnost u dovršenu<br />
cjelinu. „Shvatali smo“, piše Šalamov, „da život<br />
nije ništa gori od smrti: i nismo se plašili ni jednog<br />
ni drugog“; a jedino što tu plaši jeste strašna<br />
čovjekova snaga da zaboravlja.<br />
Na polju umjetničkog organizovanja građe kojim<br />
se protivi tom zastrašujućem zaboravu – Šalamov<br />
iznevjerava nedovršenost i bezsižejnost<br />
stvarnosti; u mnoštvu književnih postupaka kriju<br />
se mjesta domišljavanja istinitih fakata: u životu<br />
bol jednom prestaje donoseći besmisao: „i najgore<br />
naše muke jednog dana prestaju; jednog<br />
jutra, nakon toliko očajanja, neiskorjenjiva žudnja<br />
za životom objavit će nam da je sve svršeno i da<br />
patnja nema više smisla od sreće“ (Camus).<br />
U pričama Šalamov svojim likovima određuje<br />
patnju do kraja života: najveća poruka logora je<br />
da za logoraša prave slobode i sreće više nema. A<br />
u nedostatku trajne sreće, rekao bi Camus, duga<br />
patnja barem predstavlja neku sudbinu. Možda<br />
književnost nikada nije bila pred težim zadatkom:<br />
valjalo je besmisao i nakazu stvarnosti savladati<br />
– valjalo je najprije samu formu udostojiti tolike<br />
provale žive užasnosti u djelo, a zatim nešto<br />
uraditi sa svim tim: dati dinamičnoj nezavršenosti<br />
neki oblik i značenje – u prenaglašavanjima, u<br />
otklonima, u lišavanju od nepodnošljive patetike,<br />
u zaokružavanju bola; možda borba stvarnosti i<br />
domišljavanja – u takvom intenzitetu nikad ranije<br />
i nigdje drugdje nije iskrsnula takvom silinom<br />
kao u literaturi o ratovima i logorima dvadesetog<br />
vijeka. Kako prizvati san u spokoju pernate forme<br />
pred oštrim urlicima ljudi i razarajućim eksplozijama<br />
koje minuciozno tendiraju razlomiti jezik<br />
ulijevajući košmarnost u strukturu? Odgovor je:<br />
uvezivanjem besmislene patnje u smislenom<br />
krugu uobličenja.<br />
Osim u mehaničkom nesamjerljivom redanju<br />
strahota – Šalamov domišljava i produžava bol i u<br />
ironijskim sentencama kojima komentira posljednja<br />
događanja u tim desperantnim nizovima. U<br />
priči Prvi zub, opisujući transport u daleki logor<br />
na sjeveru, usmjerava siže na centralnu tačku<br />
u kojoj glavni lik protestvuje istupajući iz stroja<br />
dok stražari prebijaju jednog zatvorenika i izgovara<br />
rezolutnu repliku: Da niste ni taknuli čovjeka;<br />
stražari ga vraćaju u stroj, u noći dolaze po njega,<br />
izvode ga na snijeg i prebijaju, kada mi izbiju zub<br />
(otud naslov priče); u paklenom odredištu na kra-<br />
43
Change language