preuzmite osmi broj časopisa - sic

(sic!) Estetsic!anije
nikakva novost da se mogu usmjeravati razvoji novih varijanata biljaka i životinja; ili: element 94 –
plutonijum: priroda ga nije pretpostavila, demijurg ga nije imao u svojim nacrtima univerzuma. Ukoliko
nam je potreban dokaz o promjenjivosti svijeta – bolji od plutonijuma nećemo naći.
S plutonijumom mi smo u najnovijoj – posljednjoj? – fazi tehničkog razvoja. – Od početka ere moderne
tehnike, za čiji se datum najčešće uzima 18. stoljeće, – zapažamo grdne promjene svijeta i ljudske duše,
promjene uslijed kojih je postalo nemoguće zadržati zastarjeli duh predtehničkog društva: krenuti u
novo postalo je moranje. Inače čovjek ne bi opstao: stare kulturne forme nisu mogle biti otrpljene od
nove stvarnosti – morale su mijenjati i srčiku i mezgru, – tek je kora mogla ostati jednakooblična onoj
starinskoj. Kao u savremenoj religiji. (Jer, – kultura je proteza kojom se život osigurava u okruženju
napadajućeg svijeta.) – Izmjenivši prirodu svoje okoline, umetnuvši na mjesto neposredno prisutnih
elemenata, biljaka i životinja, okružje od materije provučene kroz ljudske ruke, prirode pristupačne tek
u neizmjernom lancu posrednosti, čovjek je postao drugačiji, neobičniji, nov! – ne riješivši svoju vječnu
dramu, ali sada postavljenu u mizanscenu koji je čini nečuveno samosvojnom i ucijelo različitom od
situacije predmodernog čovjeka, svudilj u formi i u sadržaju.
Čovjek je stvarao – i stvorio – novi duh, novu kulturu, čak i kada je to neosviješćeno činio. (Zapravo,
tako kultura i postaje – nesvjesno!) Čovjek je stvorio, ili preciznije, ljudi su, nesvjesno, stvorili kulturu
primjerenu inicijatoru i usmjerivaču svekolike promjene: ‘’ono što daje obilježje prirodnoj sredini, jeste
iskorišćavanje prirodnih sila: vjetra, vode, životinjske snage; ta aktivnost je u neposrednom odnosu s
elementima; alatka je samo nastavak stručne spretnosti; ritam godišnjih vremena je i ritam rada; psihološki
ritam upravlja poretkom pokreta; to je sredina u kojoj red, pravac, saznanje idu uvijek zajedno
s ljudskom prisutnošću; gde je lična simpatija bitni činilac odnosa. Ono što daje obilježje tehničkoj sredini
jeste, naprotiv, vještačko proizvođenje energije, racionalna organizacija rada i mehanizacije: čovjek
odsad stupa u odnos s prirodom samo posredstvom sve složenijih tehnika; šta više, često putem istih
posrednika stupa u odnos i sa čovjekom.’’ (George Friedman: Kuda ide ljudski rod) – Dakle, kultura i život
u dobu tehnike nešto su sasvim drugačije negoli u svijetu starog čovjeka, srođenog s prirodom: pojmovi
prirode i kosmosa, umora i rada, funkcije pažnje i tjelesnih pokreta predrugojačuju svoj smisao u dotada
i poetskoj mašti-grozomori nezamislivim razmjerama: u djelanju kao i u dokolici. Čak i u onom ‘’vječno
ljudskom’’: u našem svijetu uobičajeno je vještačko osjemenjivanje ljudi, - da i ne govorimo o abortusu
ili ugrađivanju tuđih srca. Ili u ‘’apriornim kategorijama’’. Samo onaj ko ima vid netopira može tvrditi da
naši askurđeli, pa i bliži pređi, koji su trošili godine da bi, konjima putujući, dosegnuli azijska svetilišta,
jednako poimaju i osjećaju vrijeme kao i mi, koji putujemo za nekoliko sati i mnogo dalje od Azije. U svemir
ili na mjesec! Ili: da na jednak način posmatramo mjesec i zvijezde. Prostor i kosmos. Ova promjena
je očiglednost koja bez daljnjeg upotpunjuje odgovor na naše pitanje s početka. Ali tek skončavamo s
početkom.
Tehnika nas je izmijenila. Kad kažemo nas – mislimo na ljude modernog svijeta. I tu nam se ne može
prigovoriti. Jer je i ovoj tezi u pomoć pristiže jedna očiglednost: – već devetnaesti vijek značio je naglu
tehnizaciju zapadnog svijeta, a poslije dvadesetog – rijetka su mjesta u kojima ljudi ne žive s aparatima:
možda, pogdjegdje u dolini Amazona i na Tibetu, na ladanjima zaluđenih konzervativaca ili u kampovima
religijskih fanatika. Tehnika je osvojila planetu (- uzaptila ili oslobodila ljude – to je samo u ovoj rečenici
nevažno). I te sveprožimajuće tehničke prilike modernog života, nametnule su većini ljudi jednolična
iskustva: danas su nadnaravno slične svakidašnjice u Londonu i Buenos Airesu, u Moskvi i Pekingu,
u Kuala Lumpuru i Varšavi. Jednako kao i ovdje – oko mene, bez moje volje, odluka i pristanaka mojih:
‘’nijedan građanin industrijalizovanog sveta ne može odlučivati o tome da li da u svakodnevnom životu
upotrijebi ili ne upotrijebi plin ili električno svjetlo ili tekuću vodu ili radio. Mora da ih upotrijebi.’’ – Sveto
trojstvo: Otac – tehnika, Sin – industrijska proizvodnja, i Sveti duh - ‘’demokratija’’, – nošeno nekakvom
magarećom revnošću, priuštilo nam je ujednačen svijet kakav je bio samo još u pretkulturnoj eri, vremenu
praljudi – troglodita. Cinik bi dodao: da se ove dvije epohe, zapravo, ni u čemu ne razlikuju.
Ali jezičko-logički može mu se s pravom zamjeriti – jer, čovjek je danas kakav uistinu nikada nije bio,
kakvog stari nisu mogli ni zamisliti, i sva njegova djelatnost spram prirode izokrenuta je, posredovana
tehnikom: čovjek više niti lovi, niti sebi uzgaja hranu – ona mu je isporučena u konzervama. Konzerve
love čovjeka! - svuda po ucaklenom i reklamnošarenom zemaljskom klikeru. Pogledajmo samo ponašanje
naših tijela: ženska po reklamama; ili muška: ‘’onaj ko ima malo fantazije vidi na automobilima kako
svoje vozače pretvaraju u (u poređenju s putnicima iz autobusa) beskrupulozna, takmičenja željna bića,
u bića gluha za apel za solidarnost. Valjda nijedna stvar nije nanijela tako nepopravljivu štetu radničkom
83