preuzmite osmi broj časopisa - sic

!stav
(sic!)
ne kaže se ništa. Bošnjačkoj književnosti posvećeno je daleko više prostora. 10 O drugim književnostima
prije 19. vijeka u NAM-ovoj čitanci ne kazuje se ništa, ali esnaf svejedno tvrdi: “Rukopis odražava
bogatstvo različitosti bosanskohercegovačkog društva i omogućava sticanje znanja o ravnopravnosti
pojedinaca i društvenih grupa.”
NAM da ništa ne znam
Ni na druge manjinske književnosti u BiH autorice Alić i Verlašević ne troše prostor u čitanci, osim na
Rome i Jevreje. Na stranicama 23-25 posvećuje se pažnja Romima. Pod naslovom Narodi i običaji daje
se romska himna Đelem, đelem:
Idem, idem na daleki put/ I upoznajem sretne Rome/ O Romi odakle ste,/ Sa šatorima pokraj sretnih
puteva?// O Romi, o narode romski // Imao sam nekada veliku porodicu,/ Ali Crne legije su ih ubile. /
Pođite sa mnom Romi iz cijeloga svijeta/ Za Rome su putevi otvoreni/ Sada je vrijeme, ustanite Romi
svi,/ Dići ćemo se visoko ako se potrudimo // O Romi, o narode romski.
Autorice u interpretaciji pitaju: “Šta o događajima iz prošlosti romskog naroda saznajemo iz romske
himne Đelem, đelem? Šta ti o tome govore stihovi: “Imao sam nekada veliku porodicu,/ Ali crne legije su
ih ubile.”
Ne saznajemo ništa. Nema podataka, poetski jezik ne nudi istorijske činjenice. Međutim, za razliku od
dvanaestogodišnjaka, autorice znaju da su Romi bili žrtve genocida u drugom svjetskom ratu, i da su
Crne legije bile jedinice SS-a. Ali iz nekog razloga propuštaju da to đacima objasne. Objektivnost u vezi
s masovnim ubijanjem nižih rasa rezervisana je u ovom udžbeniku za Jevreje. U interpretaciji odlomka
iz Dnevnika Ane Frank Verlašević i Alić učenike upućuju da razgovaraju “s nastavnikom/nastavnicom
historije o Drugom svjetskom ratu, o stradanju Jevreja i o zloglasnom koncentracionom logoru Auschwitzu
(Aušvic).” (str. 42.)
Kad je tema Bašeskija, učenici se ne upućuju izvan razreda; nego nauče i šta je muharem, i tamuz, i
mubarek, i zilhidže, paša, kaligraf i fanatik...
Jednaka temeljitost izostane kad je tema fašizam. Nakon odlomka iz Ljetopisa Mula Mustafe Bašeskije
učenik je naučio mnogo o istoriji Sarajeva, nakon odlomka iz Dnevnika Ane Frank, skoro ništa o istoriji
fašizma. Smrt 6.000.000 ljudi u logorima ne zaslužuje istu pažnju kao i smrt 15.000 Sarajlija. U čemu
je tu didaktičko-metodička poenta? Zašto ne naučimo ništa o rasnim zakonima, ništa o getu, racijama,
plinskim komorama, o mješancima? Antifašizam nije vrijednost koju udžbenik NAM-a ističe.
Na 45 stranici, u bilješci o pjesniku Nerkesiju stoji: “Muahmed Nerkesi Sarajlija rođen je u Sarajevu oko
1586. godine, a poginuo je nesretnim slučajem pavši s konja 1635. godine.”
A u bilješci o Ziji Dizdareviću: „Bosanskohercegovački i bošnjački pripovjedač Zija Dizdarević (1916-1942)
rođen je u Vitini kod Ljubuškog, a odrastao u Fojnici.“ (97)
Nije pao s konja, pa mu smrt ne zaslužuje pomen.
Zašto je Aušvic podoban da se spomene u ovoj čitanci, a Jasenovac nije?
Zato što bi u idiličnu tradiciju sijela i sevdalinki uveo međunacionalne sukobe, i zato što bi u kontekst
tronacionalne Bosne i Hercegovine uveo ideje komunizma i jugoslavenstva?
Zato se valjda u bilješci o Nikoli Šopu ističe da se rodio u bosanskom kraljevskom gradiću Jajcu, ali se ne
spominje zasjedanje Avnoja.
Red ačenja red tumačenja
U radnom listu 4 (Didaktičko-metodički aspekt na pitanje da li rukopis ostvaruje ciljeve i zadaće odgovarajućeg
nastavnog predmeta), esnaf odgovara: Ostvareni su ciljevi nastave književnosti. (ocjena 5)
10 Nastavni plan i program za sedmi razred ne bavi se istorijom književnosti, i nema razloga da se u rukopisu čitanke nađe sadržaj
predviđen za srednju školu: U starijoj bošnjačkoj književnosti (tj. u književnosti do 19. stoljeća) posebno mjesto pripada
stvaralaštvu na orijentalnim jezicima (turskom, arapskom i perzijskom), a pogotovo tzv. divanskoj poeziji - osobenoj pjesničkoj
pojavi utemeljenoj na sufijskom, islamsko-mističkom doživljaju svijeta i života. Ova je književnost svoj procvat doživjela
u periodu od 15. do 17. stoljeća, a obuhvata veliki broj stvaralaca. Oni su u svoju poeziju često unosili i duh te ton usmene /
narodne pjesme svog zavičaja. Taj je duh prisutan u nekim pjesmama Muhameda Nerkesija, Derviš-paše Bajezidagića, Alaudina
Sabita Užičanina, Habibe Stočević-Rizvanbegović i drugih. (44.)
27