preuzmite osmi broj časopisa - sic

(sic!)
Tu neobično tihu, poluživu djevojčicu bolesne krvi, Lunu, koja se, u onim danima vikenda kada bi izlazila
iz bolnice, za svojom maćehom vukla kao sjenka, Afan je imao priliku već nekoliko puta sresti i nakon
svakog susreta, u njemu je još dugo ostajalo nešto duboko razoreno i pusto. Njena potpuno gola glava
prekrivena plavom maramom i njene velike akvamarinske oči, bili su najdublji doživljaj života koji je
osjetio u tri mjeseca svoje slobode. Spram tog milog, bolesnog djeteta on je od prvoga trenutka gajio
jednu iskrenu simpatiju koja se javila na liniji njene teške sudbine: rodila se u sedmom mjesecu trudnoće,
smrtno bolesna, doktori joj nisu davali velike šanse ni za izlazak iz inkubatora, no već više od šest
godina, to je dijete trajalo i odolijevalo smrti kao jedan neobjašnjivi životni fenomen.
U samo jedanaest mjeseci, kada je imala dvije godine, umrli su Luni najprije majka od astme, a potom
i otac od srčanog udara, i ona je ostala sama sa svojom bolešću koja se svakoga dana sve intenzivnije
množila u njenoj modroj, nevinoj krvi. I ko zna šta bi se s tim jadnim, nesretnim djetetom dogodilo da je
k sebi nije uzela Iris Mrgan, dugogodišnja radna kolegica njene majke, žena kojoj je suđeno da voli djecu
a da nikad ne zanese, i kojoj je u ratu granata zauvijek oduzela i muža i sluh. Već pet godina vodila je
Iris to ubogo dijete i hodžama i doktorima, vukla se od vrata do vrata tražeći da mu se presadi koštana
srž, da se ne sjedi i ne čeka ono najgore, ali je i sama sve jasnije u pozadini te drame osjećala jednu tihu
i neizbježnu smrt.
U odsječenom i potpuno razrušenom Afanovom životu, na tim pustim zgarištima njegovih samoća iz
kojih već odavno ništa nije htjelo da nikne, u tom stalnom traženju nekakvog novog početka, pojavilo se
to dijete najprije kao običan motiv, a poslije kao jedna intenzivna tragedija koja ga je teško ali ipak sigurno
pokretala iz dugogodišnjeg ležišta. I šta sad on može da uradi za tu svoju milu Lunu, osim da vjeruje
u njeno ozdravljenje, u taj teško izvodivi ali i jedini mogući Irin plan o presađivanju koštane srži: šutke,
pretvarajući se da je sve u savršenom redu, on je podnosio i hladnoću, i kišu, i led, ne želeći ih napustiti i
ostaviti bez jedinog sigurnog izvora novca.
STOJI AFAN TAKO jednog jutra pored otvorenog prozora i razmišlja o tome kako su sunčana jutra najljepša
i najmirisnija u onim tamnim sobičcima gdje je život najtjesniji a ljudi najsiromašniji. Nedjelja je
i u daljini se spokojno ljuljaju crkvena zvona, ispran kišom zrak je lagan i proziran, a u skeletima krošnji
mirišu prvi zameci proljeća. Jučer je dobio pismo od majke i sada je u magnovenju tog neočekivanog
događaja udisao ožujsko jutro: plavo nebo, akacije u saksijama na susjednom balkonu, čovjek što zastaje
pred izlogom juvelirnice i namješta kačket, Luna koja s vidnim naporom preskače gumu u dvorištu
s onu strane ceste, spuštene roletne na prozorima i potpuno prazni autobusi što tužno kruže ulicama
grada.
U pismu nije pisalo Bog zna šta: tek nekoliko jedva čitljivih riječi kojima je izražena nada za skorim
susretom. No, pisala mu je majka i to su bile prve riječi koje mu je uputila nakon one sudbonosne januarske
noći prije skoro deset godina kada se u idili doma, za večerom, posve iznenada i neočekivano, iz
njegovih prljavih usta, poput bljuvotine, prosulo ono bolno i dugo skrivano priznanje. Devet godina Afan
sluša kako u njegovom dalekom, izgubljenom domu lupaju vrata, pršti porculan i lomi se staklo, kako
sijevaju psovke i međusobno se optužuju ljudi koje još uvijek nije prestao zvati roditeljima, sve se prosipa
i nestaje, a ničemu zapravo nema kraja, sve je jedno dugo besprostorno propadanje.
Ohrabren majčinim pismom, najzad je odlučio otputovati kući, u Stolac. Spremiti stvari, uzeti taksi i
odvesti se ravno u majčino naručje: sve je to izgledalo pomalo nestvarno da se s pravom upitao nije li
zapravo sve samo jedan suludi san. Ali, on osjeća: opet je živ, stoji na prozoru i udiše zrak, kroza nj opet
kola krv, vrela, kipuća, i sve se gubi u treptanju jedne stare, intimne čežnje.
Spustio se izrazbijanim haustorom čuvši kako iza zatvorenih vrata na strujnom kolu šišti nečiji pretis
lonac i kako u predsoblju Karoline Jandriček pjeva onaj njen veseli žuti kanarinac. Izašao je u tiho
ožujsko jutro kao u bajku, i tu, vani, pod niskim, prizemnim balkonima, svojim umilnim mjaukanjem,
pozdravila ga je nečija mačka. A onda se, iznenada, sve pogasilo: nastala je tama, i u toj tami kao titraj
dalekog svetionika, zasjale su plave Lunine oči. Lice mu se izdužilo u dugi, sablažnjivi krik: zbacio je plašt
jutarnje sreće i ne razmišljajući ni časka iskočio na cestu. Obmotao se oko tog krhkog dječijeg tijela kao
kakva tvrda, neprobojna masa osjećajući njen jedva čujni dah na svome licu. Vidio je još kako ga, umrljan
krvlju, s ceste začuđeno gleda odlomljeni automobilski far i kako preko vjetrobranskog stakla, kao preko
sječiva sjekire, prelazi izgubljeni tračak jutarnjeg sunca. Negdje daleko, u nečemu što je zauvijek ostajalo
iza, posljednji put čuo je Lunin tihi plač koji se pod njim ubrzo otvorio kao grobnica.
59