preuzmite osmi broj časopisa - sic

ADNAN REPEšA
Zavjesa
1.
Jučer sam na predzadnjim stranama dnevnih novina prepoznao lice Dušana Rogozina. Ta vijest da je
kroz finiš života prošao u pedeset osmoj godini, nije na mene ostavila neki izrazit osjećaj, niti me nešto
posebno dirnula. Jednom davno, kao dječak, sjedio sam uz njegovo koljeno. U jednom trenutku vrata
njegove intime ostala su otškrinuta i ja sam nakratko provirio unutra. Čudan i svojeglav svat bio je taj
čovjek i sve što sam u tom trenutku uspio vidjeti stalo bi tek u jednu crticu. U jedan pokret ruke.
Jučer su me, kažem, ponovo pogledale te, skoro pa žive oči, vjerovatno će me na isti datum, sa istog
mjesta, pogledati i sljedeće godine, a onda, ko zna...
Čovjek nije žarulja da bi pregorio onoga trena kad mu se pod vratom ugasi bilo. On je mrtav tek onda
kad umre i posljednja uspomena na njega. Zamišljen nad tim pogledom, tim isječkom iz jednog života,
razmotavao sam uspomene u svojoj glavi, slagao ih onako, bez nekog reda i smisla, uvjeren da snagom
vlastitog sjećanja, čovjeku s predzadnje strane dnevnih novina, produžavam jedan život koji će trajati
taman onoliko dok u njemu ne otkrijem još poneki bitan detalj.
2.
Moj otac je cijelog života bio moler. I danas je, iako se zavjesa iznad njegovih ljestvi već opasno spušta,
spremna prekriti tu ambiciju da sa istih zakorači tamo, gdje se odlazi samo u jednom pravcu i obično u
ćefinu. Omolovao je za svog radnog vijeka dva puta Mostar, (u to se, naravno, ne ubraja teren od Budve
do Dubrovnika i nazad) uzduž i poprijeko. Makar tako on voli reći kad mu oko zapara moje „izležavanje“
i dangubljenje nad iščitavanjem meni važnih pisaca, na kraju, kad se zaželi onih lijepih, Titovih vremena.
Pola radnog vijeka proveo je na terenu. Donosio je otac, meni i mojoj majci, vraćajući se iz tih dalekih
svjetova, u velikoj torbi na kojoj je bijelim slovima pisalo JUB-boje, gomile uspomena i mamurluka. Od
uspomena; umanjenu Titovu skulpturu, nešto manju i drukčiju od one iz mitskih razmjera Antuna Augustunčića,
koja je dugo stražarila nad našim životima, gordeći se s psihe pored televizora, sve dok majka
nije nehotično povukla heklanu krpicu a druga Tita odmah potom, metlom pokupila u lopaticu... kolorisane
razglednice Budve zapljusnute suncem, i poneku maketu pod kojom je crnim slovima urezanim u
drvo pisalo; Dubrovnik. Istresao bi to na sred dnevne sobe; u očima bi mu kunjao umor, a iz usta, dok bi
me gutao njegov zagrljaj - dva konjaka viška. Običavao je reći kako čovjeka uvijek, jedna čaša napija. Pa
zašto je onda on pio dvije koje su bile suvišne - e, to moja dječačka percepcija nije mogla dokučiti.
Od mamurluka, kući bi donosio glavobolje i uspomene na velika prijateljstva trajno zapečaćena gomilama
ispijenih Badelovih flaša konjaka, koja su po prvim danima nakon vraćanja u realnost i dok se utisci
ne slegnu, održavana dugim telefonskim razgovorima. A onda bi telefon, nakon desetak dana, po logici
zaborava, naglo i zauvijek, prestao zvoniti. S jednog od tih putovanja sa sobom je donio pregršt utisaka.
Te godine radio je u Ulcinju. Bančio do zore s boljim i viđenijim svijetom, pred jutro uzimao mikrofon i
pjevao Niz polje idu babo sejmeni a onda, onako, bunovan i neispavan, upinjao se ponovo u džep tisnuti
ono što je sinoć u kafani zijanio. Izmicala je 1989 godina. Jedan je, nama daleki svijet, vršio pripreme
da prekorači zid i krene u zagrljaj čovjeku. Jedan drugi, bliži nama, ćutio je eho nevolje koji je lebdio nad
pokošenim poljima Gazimestana.
3.
Dušan Rogozin bio je jedan od onih ljudi koji je proročanski precizno, u pokretima tijela, ćutio ljudske
karaktere. Bio je gluhonijem i naoko dobroćudan čovjek. Kažu da ti ljudi imaju istančan osjećaj za prodrijeti
u ljudsku dušu, da su izrazito sumnjičavi i da teško sklapaju prijateljstva, a kad se to jednom desi,
e, onda im možeš po glavi hodati. Bog im je oduzeo moć govora i sluha, ali, eto, obdario ih je nečim čime
će se braniti od udara razjarenog svijeta. Kad danas o tome razmišljam, ne znam kome je učinjena veća
nepravda. Da li nama koji govorimo, i koji smo kadri čuti, ili njima koji u svakom trenutku od svega mogu
okrenuti glavu i jednostavno, ne čuti ništa. Bio je jedan od rijetkih očevih prijatelja u čiju sam intimu
zavirio očima jedanaestogodišnjeg dječaka. To jutro sjedio je u našoj dnevnoj sobi. Iza vrata su ležale
dvije torbe sa identičnim JUB boje slovima. Majka je bila zabavljena prokuhavanjem vode za kafu. Svečarski
mir lebdio je iznad naših glava. Skrnavio ga je tek klokot vode pod čijim je mlazom otac, sa očiju,
60 (sic!)