preuzmite osmi broj časopisa - sic

pokretu koliko auto.’’ – Mi više ne uobličavamo aparate koliko oni nas prilagođavaju sebi: ‘’skoro svi žive
u i sa i od i za svoje aparate (ili aparate drugih) i bez njih ne bi mogli živjeti ‘ni za trenutak’ ‘’ – Ako je
kultura neizgovorena zapovijest tijelima, onda je i istina da: modernu kulturu presudno oblikuje tehnika,
i da ju je neprimjetno nametnula cijelome industrijskom svijetu.
Tehnika nas određuje. (Ova naočita teza, naravno, nije naš nalaz – mada je prisvajamo kao istinitu,
kao očiglednost, osjećajući je ucijelo našom. Zasluge – kao i rečenice pod navodnicima u prethodnom
pasusu – pripadaju onom koji je prezreo ‘’zaslužnost’’, kao i akademsku kolegijalnu apologetiku, kao i
kompilatorske radove ‘’kolega o kolegama’’ – G. Andersu. Bez snage da posve sami dokučimo tektonska
kretanja naše duhovne stvarnosti, a bez nagnuća za krtičija viđenja i bablja bajanja docentskoprepričavalačkih
uskih grudi, i za častohlepna mudrolijanja, osvešćujemo naš postupak sljedećim: Pokušavamo,
na osnovu usvojenih ideja, koje nam se pokazuju (iako općenepriznate, ipak) kao očiglednosti, kao istine,
ali i kao izvorišta, izvesti neizvedene konsekvence koje stoje u vezi s našim pitanjem o tradiciji, a zarad
shvatanja stanja pjesničke riječi, prirode lirske slike u našoj stvarnosti. Zarad shvatanja sebe samih. To
je dovoljna količina novog da bi ovaj rad imao pravo na postojanje. – Odbranu legitimnosti cijelog ovakvog
postupka tražiti kod Andersa, koji slično postupa.)
Opazivši očiglednost tehničke prirode naše (kulturne) stvarnosti, dognali smo se do mjesta na kojemu je
neizbježno stubljem čvrstih razloga potpaliti vatru sumnje, razgorjeti je u požar koji treba zahvatiti neke
općeprihvaćene prašnjavopapirne namete, a koje neki slijepi misaoni miševi nečasno imenuju riječju
‘’očiglednosti’’. Poštovati postojanje očiju – kojim motrimo stvarnost, mozga – kojim uspostavljamo
odnose među stvarima, znači morati bezodgađajno opovrgnuti da se zastarjela kultura prekjučerašnjice
– vjerovanja, običaji, pravila ponašanja uobličena u vjekovima od seoba staroslavenskih plemena
do okončanja osmanske vladavine nad ovim zemljištem: od patrijarhalnog morala do usmenoknjiževne
estetike, konzervirana od 19. stoljeća pa naovamo – ovjekovječi i današnjem čovjeku nametne, kao jedini
možebitni odgovor na pitanje s početka ovog rada: da bude jedino i nepobitno – ovako treba živjeti!
Jer – pažljiv čitalac je mogao već naslutiti ovo Jer – svijet naših askurđela, pa i bliskih predaka, je svijet
bez tehnike i industrije, i time suštinski drugačiji, - kako smo vidjeli: svijet sa potpuno drugačijim iskustvima,
sa drugačijom svakidašnjicom, svijet u kojemu se svijest i tijelo drugačije kreću negoli danas,
svijet je taj toliko udaljen od nas da ga teško možemo i zamisliti, i da bismo teško preživjeli u takvom
svijetu. Taj svijet je toliko odmakao da samo preneoprezni preživači kulturnih preživjelosti mogu zagovarati
da smo mi – opslužitelji naprava i potrošači roba, duhom jedanki, ili približno jednaki, našim pređima,
ljudima prirode. Možda bi bilo bolje da jesmo. Ali ne možemo biti!
Ako je kulturni kontinuitet i postojao – tehnika je jaklenim zamahom rastrgala duhovnu osnovu na kojoj
je počivao stari čovjek. Previše je razloga koji nam zabranjuju da mislimo o jednom takvom Možda.
Previše razloga će ostati nasuprot tog Možda, čak iako izdvojimo samo one iz prethodnih pasusa ovoga
teksta. A ono akademijsko mudroslovlje kršteno na zapadu kao ‘’cultural studies’’ – izmišljeno radi sebe
samoga, tj. da bude sinekura, tj. radi blaženog života koljenopriklona – ‘’mišljenje’’ koje tvrdi suprotno, i
nije mišljenje, jer je moralističko – a bezrazložno, slijepo za stvarnost, jer je akademski glupavoneozbiljno:
već pola stoljeća jogunasto mandrljaju ti oficijelni alternativci, nevaljanim razlozima jedne mekušave
etike, da: samo Sikhi smiju voziti motocikle bez kaciga, jer moraju zbog njihove tradicionalne nošnje.
I kao što ihtiolozi sav život samo seciraju riblje stomake pa se isprče da su intelektualci, a nisu! – tako i
ovi intelektualni kentauri (s konjskom glavom!), ovi bezjački prvoredaši, črčkala i kaputaši nisu mislioci,
sve dok su samo ‘’mislioci’’ – dok izostavljaju misli i razloge iz svojih ‘’kulturnih studija’’, - u kojima rečenice,
dodajmo i to, svojom ‘’znanstvenom’’ rogobatnošću prije nalikuju žvakotinama pokvarenih narezaka
ili pak ocjedinama zaboravljene kahlice, negoli stilu mislećih ljudi.
Tradicija, nekad shvatana kao snažno ‘’prisustvo nečeg što je bilo’’, u brzacima modernog vremena
postajala je ‘’blijedo prisustvo ponečeg što je bilo’’. I to ponešto, u danima u kojima ćemo živjeti, postajat
će sve više zasjenjeno novim suncima tehnike, i opstat će, ako u sjenovitim muzejima uopće bude bilo
vidljivo, kao ‘’prisustvo tek ponečeg što je bilo’’. Ako već danas nije tako. – Pažljivo pogledajmo samo
odnos pažnje prema tradiciji u našem svijetu. Odnos koji će nam se otkriti u nepažljivostima žargona
pastira naše kulturne baštine, nezajažljivih pasatista koji, kao i svi maloumni tankoćutljivci, ponavljaju
do besmisla izvjesne jezičke formule, ne razmišljajući mnogo o smislu, ne osjećaji igre smisla s njihovim
jezikom, igre njihovog jezika s njima. Tradicija je ono što nas određuje u dubini našega bića, zato je treba
zaštiti, sačuvati i održavati! – kažu oni. Sa stanovišta filozofske antropologije tradicija se ovdje postavlja
84 (sic!)