preuzmite osmi broj časopisa - sic

ElVEDIN NEZIROVIć
Podstanar
DEVETNAEST DUGIH DANA do Afana Bralja putovala je vijest o očevoj smrti. Adresirana na zenički
kazneno-popravni zavod, s masnim otiskom nečijeg prsta na poleđini koverte, valjala se ta vijest po
prtljažnicima i poštarskim torbama, sve dok, najzad, mimo svih razumnih rokova, nije stigla na njegovu
adresu.
Leđima naslonjen o radijator na kojem se sušila zakrapana vojnička košulja, nekoliko je puta pročitao
to šturo Rabijino pismo. Onim svojim borniranim, nikada do kraja dozrelim smislom za pripovijedanje
kojim mu je već devet godina polurazumljivo pisala o očevom šećeru i majčinim tegobama s probavom,
ta njegova nekadašnja susjetka i ujedno jedina spona s vlastitom prošlošću, sada mu je tu, s nevješto
odglumljenim osjećajem žalosti i zaprepaštenja, patetično naglabala o nekakvoj prehladi koja se, eto,
prometla u plućnu infekciju, a zatim i u jednu tihu, potpuno neočekivanu smrt.
S obzirom na godine i dugu bolest, očeva smrt ga uopće nije iznenadila: do njega je doputovao tek žal
što je propustio dženazu. Bio je pomalo zbunjen pred spoznajom da ne osjeća ništa: kao da se negdje, u
dubini, nešto odvojilo od svoje matice i otisnulo u ništavilo.
Kako li su samo ljudski životi slični a opet, toliko je nepremostivih različitosti među njima! Eto, negdje
je neko također primio vijest o očevoj smrti i taj neko je tugovao, odjevao crninu, listao stare albume,
oplakivao uspomene, a on je stajao naspram tog saznanja potpuno miran, bez svijesti o gubitku, kao
da je do njega doputovala vijest o potonuću transatlantskog broda. Kako je samo sve to surovo i ljudski
neutješno?!
Ustao je i prišao prozoru. Pokušao se natjerati da razmišlja o ocu. Zapalio je cigaretu i zavirio u sjećanje,
tek toliko da provjeri šta je od svega ostalo.
HAZIM BRALJ JE bio proćelav i zdepast čovječuljak koji se po mnogo čemu razlikovao od drugih očeva u
susjedstvu. Do svoje pedeset i sedme godine, poživio je jednim potpuno mirnim, nezanimljivim životom
pravnog referenta, u kojem se sve odvijalo s matematskom preciznošću: buđenje u 6.30, kafa i doručak
između 6.45 i 7.15, odlazak na posao u 7.30, ručak u 12.30, dolazak s posla u 15.30, pa popodnevni
odmor, pa šetnja do na Begovinu, pa večera, pa sljezov čaj pred spavanje i tako stalno, trista šezdeset
pet dana u godini, bez povišenog tona, bez okretanja glave za drugim ženama, bez i najmanjeg skandala
u svome urednom, bezimenom, činovničkom životu.
To ciklično trošenje vremena po tačno utvrđenom programu, to stalno kretanje u sobi s ogledalima gdje
se jedan te isti dan preslikava do u beskonačnost, uništilo je u njemu svaku strast za životom i svelo
njegov intelektualni interes na domen mediokritetskih besmislica: da li je meso s krompirima moglo
biti malo pečenije, je li bolje na zimu kiseliti krastavce ili paprike, zašto ga od konjaka mori glavobolja
a od rakije žgaravica, šta je dobro za mamurluk a šta za čir, i sve same gluposti i nonsensi, iza kojih se,
u nekoj bolesnoj tišini, događao cijeli jedan svijet. I baš u tom svijetu, eto, odvajkad, postoje svakojaki
oblici života, događaju se i traju, paralelno s njim, i milioni nekih drugih mikro-svjetova, i čovjek se, u tom
vječitom strujanju čestica, upinje da bude sveprisutan, da razumije, da shvati, samo se taj njegov otac
bijaše otuđio od svega kao vječiti nesrazmjer, kao zasebna vrsta koja je, poput ribe u akvariju, živjela u
vlastitoj staklenoj kutiji i koju je, dok se još to moglo, trebalo detaljno proučiti.
! pROZa
Sjeća se Afan danas tog svog oca, njegovog pepeljastog lica i poluotvorenih kapaka kao nekog misterioznog
organizma koji je, eto, umro a da svijet nije uspio vidjeti širom otvorenih očiju. Prolaze kraj njega
godine, miču se sjenke po avlijskim zidovima, miriše sasušena kadulja na tavanu i šumi vodokotlić u
kasni popodnevni sat dok on, njegov otac, drijema u fotelji od mebl-štofa i šuti onako kako šute obični,
mrtvi predmeti: hladno i nezanimljivo. U toj je fotelji proveo najveći dio svoga života, ona je, u svim svojim
porama i udubljenjima, vjerno čuvala oblike njegovog tijela: može se reći kako je u njoj sjedio i onda
kada ga nije bilo u kući. Strašna je bila ta fotelja i još strašnija samoća koja je izbijala iz onog koji je, i
odsutan, sjedio u njoj!
54 (sic!)