UPPSALA UNIVERSITY - Index of - Uppsala universitet

Slovo (Uppsala), 2010, No. 51Journal of Slavic Languages and LiteraturesSvrha je uvjerljive povijesno-fonološke analize (mehanizama, razloga i kronologijeglasovnih promjena) postići što uvjerljiviju rekonstrukciju (koja je plauzibilna i ufonetskom i logiĉkom pogledu), ali se težišta uporabe izvora i metode rekonstrukcijskihmodela kod pojedinih istraživaĉa donekle razlikuju. Kod jednih (posebicestarijih) autora upravo su sami izvori mjerodavni, mada, sa suvremene toĉke gledišta,ti izvori zaslužuju odreĊenu kritiĉku analizu. Kod drugih je, pak, autora (posebicemlaĊih) težište na logiĉnoj rekonstrukciji, pri ĉemu se izvori rabe za utvrĊivanjelogiĉnosti rekonstrukcije pojedinih glasovnih promjena. U obje je metode, ipak, rezultatĉesto isti, neovisno o tome radi li se o dedukciji ili indukciji. Dakle, u oba je sluĉajapotreban kritiĉki odnos spram samih izvora.Pozabavit ću se u ovome prilogu sljedećim pitanjima:a) dokaznom vrijednosti pojedinih tipova izvora u rekonstrukciji glasovnih promjena na općoj razini;b) dokaznom vrijednosti postojećih izvora u rekonstrukciji pojedinih ranih slavenskih fonološkihstruktura;c) težištima u uporabi pojedinih tipova izvora kod odreĊenih istraživaĉa.U posljednjem se sluĉaju moram ograniĉiti obimom rabljenih radova na najreprezentativnijeprimjere.U ovome prilogu primjenjujem tzv. operativnu metodu, s tim da polazim odpovijesti postojećih slavenskih jezika (ne ulazeći u pitanje što je jezik). Sama metodanije opravdana jer se rane izoglose, kako je ustanovljeno u dijalektološkoj literaturi,ĉesto ne poklapaju s današnjim granicama slavenskih jezika. Operativnost se oslanja,prije svega, na ĉinjenicu da su opisi fonoloških razvoja, na kojima se ovaj prilogbazira, sastavljeni na osnovi postojećih slavenskih jezika i njihovih rekonstruiranihranijih faza. Što se pak rabljene literature tiĉe, ova metoda ĉesto nailazi na problemzajedništva, tj. na pitanje pod koji se jezik pojedini izvor treba podvesti. Problem seaktualizira i na teoretskoj razini i u samoj literaturi, a odnosi se, prije svega, na raneistoĉnoslavenske izvore (da li predstavljaju rane ruske, ukrajinske ili bjeloruskeosobine) s jedne strane i s druge strane na južnoslavenske izvore – i to na dvojakoj ilitrojakoj razini:a) bugarsko-makedonski izvori ib) srpsko-hrvatsko-bosansko-crnogorski izvori (da ne ukljuĉujem još slovensko-kajkavsku dilemu, v.primjedbu 10).Treći je problem svojatanje staroslavenskoga jezika (bez njegovih redakcija koje selako mogu pripisati povijesti pojedinih jezika). Staroslavenski i brojne monografije onjemu nisu ukljuĉeni u ovu analizu, premda strukturalne, posebice fonološke osobine irazlike koje se pojavljuju u najstarijim prijepisima, upućuju na odreĊene protografekoji se, takoĊer, donekle mogu pripisati razvojima na odreĊenim podruĉjima.I u kvantitativnome i u kvalitativnome se pogledu uporabljivi izvori drastiĉnorazlikuju ovisno o podruĉju. Isto se odnosi na uporabu izvora kod pojedinih autora.Budući da se i metode rekonstrukcije znatno razlikuju u radovima na kojima se ovaj34