UPPSALA UNIVERSITY - Index of - Uppsala universitet

Slovo (Uppsala), 2010, No. 51Journal of Slavic Languages and Literaturesrabe dijalekatsku graĊu na osnovi njezinih podjela, ĉesto zavisnih od izbora jeziĉnihpojava koje pojedini istraživaĉi smatraju mjerodavnima. Ova metoda vodi, nažalost, ktomu da se postuliraju pojedini dijalekatski zatvoreni dijasistemi na makrorazini(narjeĉja) od kojih svaki ima nekakav »ishodišni sustav«. Prema tome, dijalekatske seosobine moraju istraživati tako da se one ne shvate kao rezultati inherentno zatvorenihsustava koji kao takvi imaju neki inherentan »ishodišni sustav«. 11Kontaktnu lingvistiku namjerno odvajam od ostalih tipova izvora, mada bi se onamogla služiti kao »umbrella« za više tipova izvora. Pojam kontaktne lingvistike, dakle,rezerviram za rekonstrukciju supstratnoga djelovanja tuĊih fonoloških, fonetskih i,posebice, fonotaktiĉkih ĉimbenika na strukturu pojedinih slavenskih jezika. Ĉesto sezaboravlja (namjerno ili nenamjerno) da uzrok glasovnih promjena ne mora ili ĉak i nemože biti samo »interna sila« (razvoji u duhu inherentnih praslavenskih tendencija),nego mnoge supstratne glasovne strukture ĉesto izazivaju glasovne promjene putem,primjerice, izmjene jezika. S obzirom na naglo i relativno obuhvatno proširenje slavenskerijeĉi širom Europe tijekom ranoga srednjovjekovlja, moramo raĉunati i sasupstratnim strukturalnim promjenama koje su djelomiĉno dovele do razlika izmeĊupojedinih slavenskih fonoloških sustava. Nevolja je ĉesto u tome da slabo (ako uopće)poznajemo glasovnu strukturu supstratnih jezika (primjerice na Balkanu) ili se glasovnestrukture supstrata donekle razlikuju (ugrofinskih, na primjer).3. Kvantiteta i kvaliteta izvorâ na pojedinim jezičnim područjimai težište uporabe izvorâ kod pojedinih istraživačaBudući da se u ovome prilogu radi o jeziĉnim promjenama koje su se zbivale relativnorano, ali koje ionako odražavaju osobine koje su tipiĉne odreĊenim jezicima, jasno jeda su mnogi razvoji zajedniĉki nekolikim jezicima. Ovo se odnosi, prije svega, na raneistoĉnoslavenske razvoje (koji se mogu pripisati ruskom, bjeloruskom i ukrajinskomjeziku) i na rane razvoje na krajnjem jugu slavenskoga jeziĉnoga prostora (bugarskomakedonskeosobine). Kvantiteta se pojedinih tipova izvora kod pojedinih slavenskihnaroda razlikuje. Ovdje ne ulazim u pitanje što je dovelo do takve situacije jer su prilikena pojedinim sluĉajevima (bile) nejednake. Ali je to ionako irelevantno pitanje uovome prikazu.Nije nipošto neobiĉno da se poĉeci individualnih razvoja pojedinih jezika nejednakotretiraju u literaturi, što je, svakako, jedan od problema tzv. operativnoga pristupa (v.11 Isto se odnosi i na raspodjelu slavenskih jezika na južnoslavenske, zapadnoslavenske i istoĉnoslavenskeskupine na povijesnoj razini. Najžalosnjiji primjeri se mogu naći u starijoj literaturi koja ne poznaje pojam»kontinuum« te postulira odgovarajuće »pradomovine« za spomenute podskupine slavenskih jezika (vidi,primjerice, Popović 1960. i diskusiju u toj knjizi). Treba, dakle, naglasiti da se takva trihotomija (ili, ponekad,dihotomija) oslanja iskljuĉivo na današnju jeziĉnu situaciju te radije odražava tendencije u kasnijim razvojimadotiĉnih podskupina, dobivenim ĉesto meĊujeziĉnim kontaktima na relativno kontinuiranim jeziĉnim podruĉjima(za noviji »razumni« pogled v. npr. Matasović 2008:62 glede »južnoslavenskoga zajedništva«).38