UPPSALA UNIVERSITY - Index of - Uppsala universitet

Slovo (Uppsala), 2010, No. 51Journal of Slavic Languages and Literaturesranje samih lužiĉko-srpskih razvojnih tendencija. Što se tiĉe kašupskoga, ne raspolažemo,ĉini se, nikakvim neslavenskim leksiĉkim utjecajima.3.4. Dijalekatska građaOpća je nevolja u tome da se jeziĉni sustavi i njihovi razvoji najĉešće postuliraju naosnovi prominentnijih govora, i to posebice u sluĉajevima kad se odgovarajući standardnijezici zasnivaju na relativno homogenoj dijalekatskoj osnovici. Zato se dijalekatskimrazvojima kao zasebnim sustavima obraća veća pozornost u sluĉajevima ukojima su razvoji dijalekatskih sustava u znatnijoj mjeri prisutni u dokumentiranoj povijestidotiĉnoga jezika ili se inaĉe znatno razlikuju meĊusobno. Dakle, ĉinjenica da sedijalekatska graĊa u ovome kontekstu tretira kao zaseban izvor bazira se na tome davećina reprezentativnijih radova o povijesti slavenskih jezika ima težište na onim dijalektimana kojima se zasniva standardni jezik.U ranijoj bugarskoj slavistici (Conev 1940; Mladenov 1979 – njemaĉki original1929) dijalekatska je graĊa donekle prisutna (obuhvaćajući, po pravilu, i makedonskedijalekte, v., na primjer, Conev 1940:303), ali se ona rabi u zaĉuĊujuće ograniĉenojmjeri (primjerice, za rekonstrukciju razvoja praslavenskoga jata). Kod Mirĉeva sedijalekti, uglavnom, spominju (1958: passim), ali ta knjiga inaĉe ponavlja ono što jeranije pisao Mladenov. Drugo je s makedonskim. Koneski (1982; 1983) crpi materijaliz raznih govora makedonskoga jezika (u širokom smislu rijeĉi) te uspostavlja lokalnerazvoje. Engleska verzija njegove knjige (1983) ĉak je i proširena osvrtom na makedonskedijalekte koje je istražio Božidar Vidoeski.U središnjojužnoslavenskome sluĉaju dijalektologija igra osobito važnu ulogu, alise to odražava u veoma ograniĉenoj mjeri u povijesnim gramatikama s toga podruĉja.To nipošto ne znaĉi da povijesna dijalektologija nije prisutna u znanstvenoj literaturi,ali je ona manje ukljuĉena u onim djelima koja se u principu bave cjelokupnim razvojemsrednjojužnoslavenskoga dijalekatskoga kompleksa. U starijoj je literaturi tendencijada se povijesna dijalektologija vezuje za tekstove (s težištem na samim tekstovima).Novije se monografije (Holzer 2007; Matasović 2008), takoĊer, koncentrirajuna štokavštinu.Slovenska povijesna fonologija najjasnije se može poistovjetiti s poviješću dijalekata.Cijela Greenbergova monografija (2000) upravo je opis raznih razvojnih tendencijau slovenskim dijalekatskim sustavima. Njegova su polazišta, takoĊer, izoglose (kojeĉesto nisu iskljuĉive za slovenske dijalekte). Greenbergov postupak je, bez sumnje,jedini mogući jer je slovenski standardni jezik konglomerat više dijalekata na koji sejedva može pozivati pri povijesnoj analizi.To što se ruska povijesna fonologija nije u znatnijoj mjeri izuĉavala na osnoviruskih dijalekata, vjerojatno ovisi o dvama ĉimbenicima. S jedne je strane ruski standardnijezik relativno homogen, a s druge se strane povijesni izvori ne zasnivaju na44