UPPSALA UNIVERSITY - Index of - Uppsala universitet

Juhani NuorluotoIzvori za prouĉavanje i rekonstrukciju ranih slavenskih ...gore pod 1). Upotrebljivost se izvora i, prema tome, njihov kvantitativno-kvalitativniodnos te dokazna vrijednost relativno dobro vidi na osnovi njihove primjene kodpojedinih autora. S druge pak strane, ovo ne znaĉi da se pojedini autori oslanjaju nagraĊu iskljuĉivo na toj osnovi nego primjena izvora ĉesto ovisi o metodološkimprioritetima. Uopćeno se može reći da su izvori više mjerodavni pri primjenideduktivne metode, dok se pri primjeni induktivne metode izvori radije služeprovjeravanju ispravnosti rekonstrukcija glasovnih struktura i promjena u njima.3.1. Pisani spomenici (stari domaći tekstovi, natpisi itd.)Najviše starih (ĉisto domaćih ili redakcijskih crkvenoslavenskih) tekstova iz starijegaperioda ima na podruĉjima na kojima je bila prisutna rana slavenska pismenostćirilometodskoga tipa. Prema tome, stari su tekstovi ponajprije ili glagoljiĉki ili ćiriliĉki.Rana se latiniĉka pismenost oĉituje, prije svega, u Ĉeškoj.Najlogiĉnije je, dakle, poĉeti s juga, gdje je nastala slavenska pismenost.Staroslavenska se glagoljiĉka i ćiriliĉka pismenost može pripisati povijesti bugarskogai makedonskoga jezika (sa suvremene toĉke gledišta). Pada u oĉi, ipak, ĉinjenica da seona u cjelini uzima u obzir gotovo iskljuĉivo kod istraživanja triju bugarskih znanstvenika(Conev 1940:114 ff.; Mladenov 1979:58 ff.; Mirĉev 1958:10 ff.), dok Koneski(1982:223) nabraja uglavnom samo srednjomakedonske spomenike, tj. spomenike kojisu tijekom kasnijega srednjovjekovlja ili poĉetkom novoga doba nastali na podruĉjuMakedonije (u širem smislu rijeĉi). Popisi pisanih izvora kod spomenutih bugarskihistraživaĉa obuhvaćaju, razumije se, i srednjobugarske i novobugarske spomenike (ponekadi lijepu književnost 19. stoljeća!). Kvantiteta pisanih izvora na najjužnijemdijelu slavenskoga podruĉja je, dakle, ogromna. Što se, pak, samih staroslavenskih (ili,prema bugarskim istraživaĉima, starobugarskih) pisanih spomenika tiĉe, moramnapomenuti da ih ima relativno malo u odnosu na, recimo, staroengleske, puĉkolatinskeili sliĉne spomenike. Drugo, njihova apsolutna pripadnost bugarskoj ili makedonskojjeziĉnoj povijesti (mada su većim dijelom nastali na tome podruĉju) nije sasvimjasna, jer su njihovi protografi mogli nastati u središnjem dijelu slavenskoga podruĉja(u Ĉeškoj, Moravskoj, Panoniji ili ĉak i u Hrvatskoj ili Srbiji), v. Nuorluoto 2004.Kvantiteta redakcijske graĊe je, ipak, bez sumnje u toj mjeri velika da predstavljavrijedan izvor za rekonstrukciju glasovnih promjena (pod uvjetom da se grafemiĉkiodnosi ispravno tumaĉe).Kako bugarski i makedonski tako i srednjojužnoslavenski (koliko god neuspio tajpojam bio) spomenici najĉešće se tretiraju kao dio povijesti jednoga jezika. S dijalektološketoĉke gledišta bilo bi umjesnije odvojiti glagoljiĉku (ĉakavsku i miješanu)pismenost od ostalih srednjojužnoslavenskih pismenosti koje radije odražavaju raznevremenske i teritorijalne tipove štokavskih govora. Kajkavska pismenost je relativnomlada te bi se morala prije uvrstiti u tip izvora pod naslovom »dijalekatska graĊa«. Da39