UPPSALA UNIVERSITY - Index of - Uppsala universitet

Slovo (Uppsala), 2010, No. 51Journal of Slavic Languages and Literaturesse povijest srednjojužnoslavenskoga jeziĉnog kompleksa tretira u struĉnoj literaturikao jedna cjelina, razumljivo je, s obzirom na vrijeme nastanka većine radova (bivšaJugoslavija i njezina jeziĉna politika). Tek u novije vrijeme poĉeli su se izdavati povijesnipregledi individualnih jezika i to, koliko ja znam, posebice hrvatskoga (Holzer2007; Matasović 2008), ali je i u njima polazište i težište na štokavskim govorima. 12 Usljedećem pregledu polazim od toga što imamo u literaturi.Tekstova (i natpisa) u srednjojužnoslavenskome podruĉju ima mnogo, i to glagoljiĉkih,ćiriliĉkih i latiniĉkih. Klasifikacije se mogu naći kod Vukovića (1974:1-3), 13Belića (1976:18-20, u kojoj su ukljuĉeni i novija »književna dela«, gramatike i rjeĉnicis kraja 16. stoljeća), Ivića (1981a; 1981b). Klasifikacije nisu, ipak, jednake ili su teknjige namijenjene nejednakoj publici. Posebice su Ivićeva djela donekle popularizirana.Popović (1960) ne sadrži tekstualnu graĊu.Najnovije monografije (Holzer 2007 i Matasović 2008) ukljuĉuju, uglavnom iskljuĉivo,graĊu s hrvatskoga jeziĉnoga podruĉja, na što ukazuju i njihovi naslovi. 14 Holzerovpristup se ne naslanja na tekstove koji se i ne spominju u tekstu. Matasovićevometodološko težište je poredbeno indoeuropeistiĉko (ili balto-slavensko ili ĉisto slavensko),pa je razumljivo da on rabi tekstove selektivno na osnovi sekundarnih izvora(Matasović 2008:11).Slovenski se odlikuje od ostalih slavenskih jezika time što se njegovoj povijestimože pripisati najstariji latiniĉki spomenik: Brižinski spomenici iz 10.-11. stoljeća(Greenberg 2000:19). Inaĉe je slovenski tekstovni materijal izmeĊu 11. i 16. stoljećakvantitativno siromašan. Nekoliko skromnijih rukopisa ima iz razdoblja prije 14.stoljeća, ali se s obogaćenjem graĊe poĉinje tek Reformacijom (Greenberg 2000:19).Na staroruskome prostoru (u širokom smislu rijeĉi, tj. ukljuĉujući ĉitavu ranu Ruskudržavu od Kieva do Novgoroda) ima bezbroj starih tekstova, i na crkvenome i na narodnomejeziku, koji odražavaju ili južne ili sjeverne dijalekte (a ne središnje podruĉjena ĉijim se govorima zasniva današnji ruski standardni jezik!). Kiparsky (1963:30-67)nabraja obuhvatan popis tekstova s komentarom (ukljuĉene su, primjerice, primjedbe ojeziĉnome tipu i provenijenciji koji pojedini tekstovi predstavljaju). Budući da je njegovaknjiga nastala na poĉetku 1960-ih godina, on još nije mogao shvatiti važnost zapisai pisama na brezovoj kori iz sjeverne Rusije. Oni su gotovo u cjelini zastupljeni iopisani u monografiji Andreja Anatoljeviĉa Zaliznjaka (2004). 15 Gorškova & Haburgaev(1981:13-16) opisuju glavne izvore ovoga tipa. U knjizi Georgea Shevelova o12 U ovu kategoriju ulazi i Moguševa knjiga (1971) koja nije ukljuĉena u analizu jer je »opsegom vrlo kratka«(prema rijeĉima Matasovića 2008:7).13 Zanimljivo je da su u popis ukljuĉeni i Brižinski spomenici!14 Podnaslov Holzerove monografije je nešto neobiĉan (»Einleitung und Lautgeschichte der Standardsprache«).Umjesnije bi bilo upotrijebiti umjesto »standardnoga jezika«, primjerice, »zapadnoga štokavskoga« ili sl. jer serane glasovne promjene nisu zbivale u standardnome jeziku.15 Mada Zaliznjakova monografija (2004) nije, u biti, povijesna fonologija ruskoga jezika (ili barem njegova sjevernogadijalekta), ona je nezaobilazno djelo upravo zbog bogate i donedavno nepoznate graĊe koju sadrži. Ovaje graĊa, pored toga, izrazito važna za poznavanje dezintegracijskih procesa u kasnijoj praslavenskoj epohi.40