UPPSALA UNIVERSITY - Index of - Uppsala universitet

Juhani NuorluotoIzvori za prouĉavanje i rekonstrukciju ranih slavenskih ...Strani se izvori u poljskom sluĉaju spominju, zapravo, samo kod Rosponda(1973:32-36), poĉevši od Geografa Bavarskoga koji spominje razna rana, prije svega,plemenska imena.Na lužiĉko-srpskome podruĉju ima ponešto glosa iz 11. stoljeća koje predstavljaju,prije svega, toponomastiĉku graĊu (Schaarschmidt 1997:22-23). Kašupsko jeziĉnopodruĉje, ĉini se, ne poznaje materijal iz stranih izvora.3.3. Slavenske posuđenice u neslavenskim jezicima i neslavenske posuđeniceu slavenskim jezicimaNa krajnjem se jugu rane slavenske posuĊenice iz grĉkoga i romanskih idioma, teslavenske posuĊenice u grĉkom, albanskom i romanskim idiomima jedva mogu pripisatibugarskim ili makedonskim razvojima, nego odražavaju radije općeslavenskostanje ili njegove rane fonetske nijanse. Zato im se vjerojatno i u dotiĉnoj literaturiobraća manja pozornost.Isto se odnosi, uglavnom, na srednjojužnoslavensko podruĉje. Holzerova se monografija(2007) bazira, uglavnom, upravo na posuĊenicama (i onomastici uopće), i topoglavito romanskim. Knjiga je vrijedna jer sadrži i osvrt na povijesni razvoj romanskihjezika na spomenutom podruĉju (Holzer 2007:31-40). Ukljuĉene su, takoĊer,slavenske supstitucije romanskih glasovnih prilika (Holzer 2007:41-47).Kod Greenberga (2000:19-22) su prisutni slovenski leksiĉki kontakti s neslavenskimjezicima (romanskim, njemaĉkim te madžarskim).Bogati kontakti istoĉnoslavenskih (i to kako ih Kiparsky 1963 naziva, praruskih) sugrofinskim i baltiĉkim jezicima izuzetno su važni za postuliranje ranoga stanja nasjevernom dijelu ovoga podruĉja. Posebno su važne slavenske posuĊenice u baltofinskim(zapadnim ugrofinskim) jezicima zbog njihova bogatog i arhaiĉnog vokalizma.Kiparsky (1963) tabelarno prikazuje razvoj sjevernoga istoĉnoslavenskoga vokalizmas kvantitativnim i kvalitativnim obilježjima na osnovi upravo slavenskih posuĊenicau balto-finskim i baltiĉkim jezicima. Gorškova & Haburgaev (1981:20-21)uglavnom se, oĉito, pozivaju na Kiparskoga. Što se, pak, južnijih dijelova istoĉnoslavenskogapodruĉja tiĉe, kontakti s rumunjskim su važni u ukrajinskome sluĉaju(Shevelov 1979). Malo je neobiĉno da se kontaktima istoĉnoslavenskih jezika s istoĉnijimsusjedima ne pridaje veća važnost u dotiĉnim radovima. Oni su uzimani u obzirsamo kod Wexlera (1977:25, 48-51) pod veoma upotrebljivim pojmom »bilingualgeography«.U meni dostupnoj literaturi posuĊenice se ne spominju ni u ĉeškom ni u slovaĉkomsluĉaju. Poljski se kontakti s njemaĉkim, latinskim i susjednim slavenskim jezicimaspominju kod Stiebera (1973:142 ff.) i Słońskog (1953), ali se smatraju kasnima.Problem lužiĉko-srpskih jezika jest njihova rana i relativno obuhvatna germanizacija(ili barem bilingvizam) v. Schaarschmidt (1997:24), što svakako otežava postuli-43