povelja dec 14

29helsinška poveljadecembar 2014Teret zločinaje to neko koga sreće svaki dan, ko slobodno prolazinjenim selom, kraj njene kuće, bilo ko, ko danasod nje okrene glavu ili joj kaže „dobar dan“. PraksaTužilaštva Bosne i Hercegovine je sve do posljednjeghapšenja osumnjičenih u prijedorskom seluZecovi bila usmjerena na pojedinačne izolirane slučajeveratnih zločina. Do sada je za cijelo područjeLijeve obale Sane istražen samo jedan zločin. Riječje o strijeljanju deset Bošnjaka ispred džamije uČarakovu. Za ovaj zločin tri lica su nepravomoćnoosuđena na 63 godine zatvora. Osim Zorana Babića,koji izdržava zatvorsku kaznu zbog ranije ustvrđenekrivice, Velemir Đurić i Dragomir Soldat se branesa slobode. Hoće li tužilaštvo u slučaju posljednjihhapšenja dokazati svoje tvrdnje? Je li u slučajuuhapšenih zaista riječ o direktnim izvršiocima ili osvjedocima zločina? Koliko će uhapšenih progovoritio drugim zločincima i njihovim nalogodavcima?I hoće li bilo kome od njih proraditi savjest kako binastavak ovog procesa rezultirao pronalaskom ubijenihu selu Zecovi u julu 1992. godine?I sve dok istrage ne daju rezultate, preživjeli imajupravo na sumnju i ovakva pitanja. I nisu samopreživjele prijedorske žrtve i porodice ubijenih opterećeneopravdanom sumnjom u rad pravosudnihinstitucija. Mnogo neprijatnosi i neobjašnjivih potezanatjeralo ih je na takav stav. Kako da preživjeležrtve srebreničkog genocida ne misle da će bijegna teritoriju, na koj će biti nedostupni bh. pravosuđubiti brži od pravičnog sudskog postupka protivtrojice visokopozicioniranih pripadnika MUP RS,protiv kojih je Tužiteljstvo BiH prije nekoliko danapodiglo optužnicu, zbog sumnje da su učestvovaliu genocidu, kad se sve nadležne institucije oglušujuo njihove zahtjeve da se konačno sa svojih radnihpozicija uklone i pred lice pravde izvedu učesniciu genocidu, koji danas rade na javnim funkcijama, ačija se imena nalaze na spisku sa 810 imena osumnjičenih,koji je 2004. godine sastavila Komisija zautvrđivanje događaja u i oko Srebrenice u julu 1995.godine. Jedan od njih je Jovan Ilić, šef regionalnogodjela Agencije za istrage i zaštitu za ratne zločine uTuzli.Drugi je Slavoljub Pavlović, uposlenik Koordinacijepolicijskih tijela u BiH. Sa tog spiska čak 400 osobai sad rade u policijskim strukturama Republike Srpskei države BiH. Osim toga, Vrhovni sud BiH je prijegodinu dana, zbog retroaktivne primjene Krivičnogzakona BiH stihijski i bez bilo kakve selekcije poništavaopresude Suda BiH. Predmeti su vraćeni nadrugostepene postupke, ali su osuđenici, međunjima i oni za genocid pušteni na slobodu i bezbilokakvog nadzora. Neki od njih već su nedostupnibh. pravosuđu, poput, recimo, Novaka Đukića,osuđenog zbog masakra nad tuzlanskom mladosti,na Kapiji 25. maja 1995. godine. Zbog genocidasu osuđeni, a potom pušteni na slobodu SlobodanJakovljević (28 godina zatvora), AleksandarRadovanović (32), Branislav Medan (28), BraneDžinić (32), Milenko Trifunović (33) i Petar Mitrović(28). Na slobodu su pušteni prije godinu dana.Vratili su se u Podrinje. Osuđeni su za učešće uubistvu oko 1200 Bošnjaka u hangaru u Kravici,13. jula 1995. godine. I dok oni uživaju privilegijuveć ustaljene prakse bh. pravosuđa „privremeniboravak u pritvoru/zatvoru i odlazak na „zasluženu“slobodu, uglavnom bez povratka u zatvorskećelije, preživjele žrtve, posebno one koje su unekim sudskim postupcima bile svjedoci, ponovožive sa osjećajem straha i nesigurnosti. Ne manjkani osjećaja nepravde i poniženja. Sud u Srebreniciprije nekoliko dana donio je presudu kojom sečlanica udruženja „Pokret majke enklava Srebrenicai Žepa“ Zumra Šehomerović proglašava krivom štoje, navodno, 13. jula prošle godine, na dan obilježavanjazločina u Kravici, kad su porodice ubijenih željeleući u prostor hangara i položiti cvijeće na mjestuzločina, a policija ih u tome nasilno spriječila, nasrnulana policijskog službenika i nanijela mu povrede.Zbog toga je obavezna platiti kaznu od 200 maraka.I tako svaka priča o zločinima i kažnjavanju odgovornihna početku bude isprepletena ljudskim tragedijama,ali umjesto slušanja glasa žrtava, sankcioniranjaodgovornih i udovoljavanja pravdi, u fokus brzo dolazipriča o zdravstvenom stanju optuženog, poštivanjesamo njegovih prava, i kao što je to sve ove godineu Šešeljevom slučaju, ismijavanje suda, pravde ižrtava koje, nažalost, ostaju na margini priče. Ostajuponižene, uvrijeđene, omalovažene. Njihov bol bivanegiran, njihova patnja nepriznata, i to će nas jošjednom podsjetiti da je institucionalna pravda, i nadomaćem i na međunarodnom nivou još daleko odtoga da može zadovoljiti žrtve.