26.01.2021 Views

Sana Perić: Monáda

Monáda je prvi roman Sane Perić u kojem autorica nudi novo viđenje svakodnevice provlačenjem autobiografskih elemenata kroz filter naivne, ali svježe filozofije u kojoj se, kao što sugerira naslov koji evocira mišljenje Giordana Bruna i Leibniza, kozmičko prepliće sa psihičkim. Promišljajući teme poput tjelesnosti, ženskosti, ljubavi, rada, odnosa i smisla života, autorica o njima piše kombinacijom iritantno sveznajuće pripovjedačice, koja joj omogućuje očuđujući učinak, iz ugla ženskog subjekta koji u prvom licu pruža naivnu interpretaciju conditione feminis, ne bez ludičke naglašenosti vlastite podvojene pozicije. Roman, ujedno i svojevrsni nacrt disertacije o boli, svojim izgledom i opremom spoj je elegancije francuskih klasičnih izdanja i knjiga kojima nanosite bol dok ih otvarate. - Filozofski mamurluk koji ne čeka otrežnjenje već novi izlazak. (Ante Zlatko Stolica) Sana Perić rođena je u Splitu. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomirala je etnologiju i komparativnu književnost. Od 2006. godine prozu objavljuje na www.rusulica.com. Monáda je šesti svezak biblioteke Skhole, segmenta programskog pravca Dopolavoro Europske prijestolnice kulture Rijeka 2020. Knjigu je oblikovao Dejan Dragosavac Ruta. Naručite primjerak na https://www.superknjizara.hr/hr/monada-2020-sana-peric

Monáda je prvi roman Sane Perić u kojem autorica nudi novo viđenje svakodnevice provlačenjem autobiografskih elemenata kroz filter naivne, ali svježe filozofije u kojoj se, kao što sugerira naslov koji evocira mišljenje Giordana Bruna i Leibniza, kozmičko prepliće sa psihičkim.

Promišljajući teme poput tjelesnosti, ženskosti, ljubavi, rada, odnosa i smisla života, autorica o njima piše kombinacijom iritantno sveznajuće pripovjedačice, koja joj omogućuje očuđujući učinak, iz ugla ženskog subjekta koji u prvom licu pruža naivnu interpretaciju conditione feminis, ne bez ludičke naglašenosti vlastite podvojene pozicije.

Roman, ujedno i svojevrsni nacrt disertacije o boli, svojim izgledom i opremom spoj je elegancije francuskih klasičnih izdanja i knjiga kojima nanosite bol dok ih otvarate.


- Filozofski mamurluk koji ne čeka otrežnjenje već novi izlazak. (Ante Zlatko Stolica)


Sana Perić rođena je u Splitu. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomirala je etnologiju i komparativnu književnost. Od 2006. godine prozu objavljuje na www.rusulica.com.


Monáda je šesti svezak biblioteke Skhole, segmenta programskog pravca Dopolavoro Europske prijestolnice kulture Rijeka 2020.

Knjigu je oblikovao Dejan Dragosavac Ruta.

Naručite primjerak na https://www.superknjizara.hr/hr/monada-2020-sana-peric

SHOW MORE
SHOW LESS

You also want an ePaper? Increase the reach of your titles

YUMPU automatically turns print PDFs into web optimized ePapers that Google loves.

smo ravno iz polja, u prljavoj radnoj robi, jer mi smo

iskreni i uostalom nemamo vremena za zajebanciju poput

presvlačenja, otišli smo prababama i babi, koja bi, znam

to, popizdila da zna da se na groblju ukazujemo u takvom

izdanju. Babini starci, prababa i pradida, leže skupa u

masovnoj grobnici, ali tamo leži i didina mama, i to sama,

jer umrla je prije ostalih, kad nije još bilo naše grobnice, i

kasnije kad su je htjeli premjestit nisu više znali raspoznat

njene kosti jer svi su se ostaci izmiješali i na njih su došli

novi. To me masu rastužilo, to šta ona leži tamo sama,

makar znam, makar se nadam, da ona nije dole, da joj

svijest nije dole, ako uopće postoji, jer zamisli bit svjestan

da se nalaziš među gomilom ostataka ljudi s kojima nisi

bila bliska, među makar samo gomilom ostataka, šta ja

uznemirujuće često zamišljam u prvom licu, i da su svi koje

voliš dalje, ne niti na istom groblju nego na novom, s druge

strane sela. Sve je to jako nerazumno, ali da nije bilo nje, ne

bi bilo ni mene i drago mi je šta je bila jaka i izdržala bar

toliko da se uspije prokreirat, a znam da je bila jaka čisto

jer je bila žena na selu početkom prošlog stoljeća i jer joj se

to vidi na licu, uz to šta je bila masu lipa, i eto, premda ne

znam čemu rađat ako već treće koljeno neće imat pojma ko

sam ja, u zadnje vrijeme zamišljam neku svoju daleku babu

i ponosna sam na nju, znam da je bila dobra i draga i da

joj je bilo jako teško i zahvalna sam joj i ponosna na nju, i

ta zamišljena pretkinja mi je, kad sam ugledala crno-bijelu

keramičku sliku prababe Nikoline na spomen-ploči, dobila

lice.

186

Hooray! Your file is uploaded and ready to be published.

Saved successfully!

Ooh no, something went wrong!