Sana Perić: Monáda
Monáda je prvi roman Sane Perić u kojem autorica nudi novo viđenje svakodnevice provlačenjem autobiografskih elemenata kroz filter naivne, ali svježe filozofije u kojoj se, kao što sugerira naslov koji evocira mišljenje Giordana Bruna i Leibniza, kozmičko prepliće sa psihičkim. Promišljajući teme poput tjelesnosti, ženskosti, ljubavi, rada, odnosa i smisla života, autorica o njima piše kombinacijom iritantno sveznajuće pripovjedačice, koja joj omogućuje očuđujući učinak, iz ugla ženskog subjekta koji u prvom licu pruža naivnu interpretaciju conditione feminis, ne bez ludičke naglašenosti vlastite podvojene pozicije. Roman, ujedno i svojevrsni nacrt disertacije o boli, svojim izgledom i opremom spoj je elegancije francuskih klasičnih izdanja i knjiga kojima nanosite bol dok ih otvarate. - Filozofski mamurluk koji ne čeka otrežnjenje već novi izlazak. (Ante Zlatko Stolica) Sana Perić rođena je u Splitu. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomirala je etnologiju i komparativnu književnost. Od 2006. godine prozu objavljuje na www.rusulica.com. Monáda je šesti svezak biblioteke Skhole, segmenta programskog pravca Dopolavoro Europske prijestolnice kulture Rijeka 2020. Knjigu je oblikovao Dejan Dragosavac Ruta. Naručite primjerak na https://www.superknjizara.hr/hr/monada-2020-sana-peric
Monáda je prvi roman Sane Perić u kojem autorica nudi novo viđenje svakodnevice provlačenjem autobiografskih elemenata kroz filter naivne, ali svježe filozofije u kojoj se, kao što sugerira naslov koji evocira mišljenje Giordana Bruna i Leibniza, kozmičko prepliće sa psihičkim.
Promišljajući teme poput tjelesnosti, ženskosti, ljubavi, rada, odnosa i smisla života, autorica o njima piše kombinacijom iritantno sveznajuće pripovjedačice, koja joj omogućuje očuđujući učinak, iz ugla ženskog subjekta koji u prvom licu pruža naivnu interpretaciju conditione feminis, ne bez ludičke naglašenosti vlastite podvojene pozicije.
Roman, ujedno i svojevrsni nacrt disertacije o boli, svojim izgledom i opremom spoj je elegancije francuskih klasičnih izdanja i knjiga kojima nanosite bol dok ih otvarate.
- Filozofski mamurluk koji ne čeka otrežnjenje već novi izlazak. (Ante Zlatko Stolica)
Sana Perić rođena je u Splitu. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomirala je etnologiju i komparativnu književnost. Od 2006. godine prozu objavljuje na www.rusulica.com.
Monáda je šesti svezak biblioteke Skhole, segmenta programskog pravca Dopolavoro Europske prijestolnice kulture Rijeka 2020.
Knjigu je oblikovao Dejan Dragosavac Ruta.
Naručite primjerak na https://www.superknjizara.hr/hr/monada-2020-sana-peric
You also want an ePaper? Increase the reach of your titles
YUMPU automatically turns print PDFs into web optimized ePapers that Google loves.
smo ravno iz polja, u prljavoj radnoj robi, jer mi smo
iskreni i uostalom nemamo vremena za zajebanciju poput
presvlačenja, otišli smo prababama i babi, koja bi, znam
to, popizdila da zna da se na groblju ukazujemo u takvom
izdanju. Babini starci, prababa i pradida, leže skupa u
masovnoj grobnici, ali tamo leži i didina mama, i to sama,
jer umrla je prije ostalih, kad nije još bilo naše grobnice, i
kasnije kad su je htjeli premjestit nisu više znali raspoznat
njene kosti jer svi su se ostaci izmiješali i na njih su došli
novi. To me masu rastužilo, to šta ona leži tamo sama,
makar znam, makar se nadam, da ona nije dole, da joj
svijest nije dole, ako uopće postoji, jer zamisli bit svjestan
da se nalaziš među gomilom ostataka ljudi s kojima nisi
bila bliska, među makar samo gomilom ostataka, šta ja
uznemirujuće često zamišljam u prvom licu, i da su svi koje
voliš dalje, ne niti na istom groblju nego na novom, s druge
strane sela. Sve je to jako nerazumno, ali da nije bilo nje, ne
bi bilo ni mene i drago mi je šta je bila jaka i izdržala bar
toliko da se uspije prokreirat, a znam da je bila jaka čisto
jer je bila žena na selu početkom prošlog stoljeća i jer joj se
to vidi na licu, uz to šta je bila masu lipa, i eto, premda ne
znam čemu rađat ako već treće koljeno neće imat pojma ko
sam ja, u zadnje vrijeme zamišljam neku svoju daleku babu
i ponosna sam na nju, znam da je bila dobra i draga i da
joj je bilo jako teško i zahvalna sam joj i ponosna na nju, i
ta zamišljena pretkinja mi je, kad sam ugledala crno-bijelu
keramičku sliku prababe Nikoline na spomen-ploči, dobila
lice.
186