Sana Perić: Monáda

sveti Bosco i imao je aureolu i onda sam razmišljala kako
je pogrešno nekog proglasit svetim, jer ne možeš znat je li
netko svet, možeš samo pretpostavit ili mu vjerovat na riječ
ako ti sam kaže, jer jedino čovjek sam zna je li svet ili nije. A
o statusu sveca odlučuje se, skroz krivo, tek kad netko umre,
i to tek nakon pet godina, osim u slučaju jako popularnih
osoba.
Blagdani su blizu. Najčudnije mi je kad mi zaredaju s
čestitkama, i to ne bilo ko, nego ljudi s kojima sam odrasla
i koji da ih probudiš usred noći znaju da ja to ništa ne
slavim. Valjda je to neka navada katolika, čestitat svima
i svakome. Možda misle da je to pristojno i lijepo, ili ih
blagdanska sreća jednostavno toliko obasja i zaslijepi pa
ne vide baš dobro kome čestitaju. Ali meni to ne prija i u
neku ruku mi nije pristojno. Znam da svi ti ljudi imaju
dobre namjere i smatraju to lijepom gestom, ali meni zvuči
sumanuto da recimo mali Kyle na Hanuku krene nazivat
sve po South Parku i redom im čestitat. Nikako da se
pomirim sa životom u katoličkoj državi. Naizgled je lakše
bit depresivan na blagdan jer su okolnosti jasne, svagdan
je problematičniji jer ako nema vidljivih razloga – kao
naprimjer da svi osim tebe imaju bor, a ti si tupa i jadna –
onda znači da ne valja nešto od kemije unutar tebe ili od
osnovnih postavki tvog života u datom sustavu. S druge
strane, meni između blagdana i svagdana nema razlike pa je
svaki dan svagdan u kojem mi ne valjaju kemija i osnovne
postavke, a kad se poklopi da je drugima istovremeno
blagdan onda se osjećam dvostruko zakinuto, za kuglice,
za mlince, za papir za umatanje, za iglice, za Isusa, za
shopping, za obitelj, za to šta nisam uspila sredit da mi
88