Sana Perić: Monáda
Monáda je prvi roman Sane Perić u kojem autorica nudi novo viđenje svakodnevice provlačenjem autobiografskih elemenata kroz filter naivne, ali svježe filozofije u kojoj se, kao što sugerira naslov koji evocira mišljenje Giordana Bruna i Leibniza, kozmičko prepliće sa psihičkim. Promišljajući teme poput tjelesnosti, ženskosti, ljubavi, rada, odnosa i smisla života, autorica o njima piše kombinacijom iritantno sveznajuće pripovjedačice, koja joj omogućuje očuđujući učinak, iz ugla ženskog subjekta koji u prvom licu pruža naivnu interpretaciju conditione feminis, ne bez ludičke naglašenosti vlastite podvojene pozicije. Roman, ujedno i svojevrsni nacrt disertacije o boli, svojim izgledom i opremom spoj je elegancije francuskih klasičnih izdanja i knjiga kojima nanosite bol dok ih otvarate. - Filozofski mamurluk koji ne čeka otrežnjenje već novi izlazak. (Ante Zlatko Stolica) Sana Perić rođena je u Splitu. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomirala je etnologiju i komparativnu književnost. Od 2006. godine prozu objavljuje na www.rusulica.com. Monáda je šesti svezak biblioteke Skhole, segmenta programskog pravca Dopolavoro Europske prijestolnice kulture Rijeka 2020. Knjigu je oblikovao Dejan Dragosavac Ruta. Naručite primjerak na https://www.superknjizara.hr/hr/monada-2020-sana-peric
Monáda je prvi roman Sane Perić u kojem autorica nudi novo viđenje svakodnevice provlačenjem autobiografskih elemenata kroz filter naivne, ali svježe filozofije u kojoj se, kao što sugerira naslov koji evocira mišljenje Giordana Bruna i Leibniza, kozmičko prepliće sa psihičkim.
Promišljajući teme poput tjelesnosti, ženskosti, ljubavi, rada, odnosa i smisla života, autorica o njima piše kombinacijom iritantno sveznajuće pripovjedačice, koja joj omogućuje očuđujući učinak, iz ugla ženskog subjekta koji u prvom licu pruža naivnu interpretaciju conditione feminis, ne bez ludičke naglašenosti vlastite podvojene pozicije.
Roman, ujedno i svojevrsni nacrt disertacije o boli, svojim izgledom i opremom spoj je elegancije francuskih klasičnih izdanja i knjiga kojima nanosite bol dok ih otvarate.
- Filozofski mamurluk koji ne čeka otrežnjenje već novi izlazak. (Ante Zlatko Stolica)
Sana Perić rođena je u Splitu. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomirala je etnologiju i komparativnu književnost. Od 2006. godine prozu objavljuje na www.rusulica.com.
Monáda je šesti svezak biblioteke Skhole, segmenta programskog pravca Dopolavoro Europske prijestolnice kulture Rijeka 2020.
Knjigu je oblikovao Dejan Dragosavac Ruta.
Naručite primjerak na https://www.superknjizara.hr/hr/monada-2020-sana-peric
You also want an ePaper? Increase the reach of your titles
YUMPU automatically turns print PDFs into web optimized ePapers that Google loves.
je može zaprosit, a od trenutka kad ona odluči da se želi
vjenčat s njim, ona mora šutit i čekat, čekat da on pita. Ali
ona, ona se uslijed tog razmišljanja možda odlučila da se
ne želi vjenčat za njega. I šta onda da napravi? Po tradiciji,
srećom, i on i ona imaju pravo prekinit vezu. Ali ono šta
sam ovime htjela reći, htjela sam reći da normalno da žena
stalno bjesomučno razmišlja, jer mora spremna i odlučena
dočekat njegovu prosidbu. I onda smo mi kao opsjednute
vjenčanjima.
Tetovirani prsteni mi nisu nešto. Njih ne možeš
opetovano zametat, ne možeš ih odložit na umivaonik
i ne mogu posljedično upast u odvod. Ne možeš ih
dramatičnom gestom bacit u vjerenika, muža ili lirskom
preko mosta u rijeku. Nekako, pomisao da se sad udam me
rastužuje, kad su mi obe babe mrtve. Previše bi mi tužno
bilo da nisu tamo jer znam koliko bi im bilo drago.
Šta se tiče braka, uzmimo metaforu da se svi vozimo
u avionu u kojem se odjednom, zbog oštećenja na oplati
kroz koje se zbog razlike atmosfera naglo isisa zrak, stvori
poveća rupa i da netko ne bude baš odmah isisan nego se
još malo drži, ali mu pojas visi o niti, a prsti koji se grče
na naslonu za ruke već popuštaju pa shvati da općenito
vapljenje za pomoći nije učinkovito jer su svi u šoku i nitko
se ne osjeća baš pozvan s takvom rupom u trupu ustajat
sa sjedala i glumit junaka te da je nužno nekoga zazvat po
imenu i da ako ispadaš imaš vremena zavapit samo jednom
pa nećeš odabrat onog kojeg zbilja hoćeš nego onoga za
koga znaš da će te sigurno zgrabit i koji te neće možda
odjebat. No, jebo brak, ja neću vikat ničije ime kad budem
ispadala iz aviona, a ako me netko uhvati lijepo ću reći
67
Change language