101 najčešće pitanje o homoseksualnosti

potom objavljen u časopisu Health and Human Services Journal, čime je dobio na
kredibilitetu. Međutim, dr. Louis Sullivan, tadašnji tajnik HHS-a (Health and Human
Services), raskrinkao je taj pogrešno posloženi tekst:
Izjave iznesene u članku pod naslovom «Gay Male and Lesbian Youth Suicide» ni u kojem slučaju ne
predstavljaju moja osobna uvjerenja, niti stav ovoga odsjeka. 26
Taj je tekst prepun krivih informacija i pogrešnih zaključaka. Kao prvo valja spomenuti
Gibsonovo korištenje obmanom o «10% homoseksualne populacije» prilikom kalkuliranja i
donošenja zaključaka. Svi znamo da će korištenje iskrivljenoga ili netočnoga broja u
jednadžbi proizvesti pogrešan rezultat ili zaključak – posebice kada je broj kojega se koristi
deset puta veći negoli je to pokazalo bilo koje precizno istraživanje (vidi pitanje 88.). Drugi
očigledan problem je njegovo korištenje «otkrićem» koje je objavljeno 1985 godine u gej
glasilu The Washington Blade, kada se spominje da svake godine 3000 gej tinejdžera počini
samoubojstvo. 27 Problem s ovom brojkom je da ona za više od tisuću premašuje cjelokupni
zbir svih tinejdžerskih samoubojstava te godine.
Posebno je zaprepašćujuća činjenica da ovakvu statistiku bez prestanka promiču
homoseksualni aktivisti, a da ju pritom nitko ne preispituje. Školski odbori, vijeća za školske
programe, učitelji i roditelji – od kojih su svi zaduženi za brigu o djeci – pogrešno
pretpostavljaju da su ove brojke točne, te zasnivaju obrazovne odluke na ovim i sličnim
krivim informacijama. Ovakve pak statistike dodatno pomažu gej propagandi da oslika
pripadnike gej zajednice kao žrtve, a heteroseksualce kao zlobne i netolerantne fanatike (vidi
85. pitanje).
Temeljiti uvid u probleme sa spomenutim istraživanjem potražite u članku «The Gay Youth
Suicide Myth» čiji je autor Peter LaBarbera, a koji je objavljen u časopisu The Journal of
Human Sexuality. 28
92. U čemu je problem sa školskim programima koji nude sigurnost i podršku djeci koja
se bore s vlastitim spolnim identitetom?
Jedna od najozbiljnijih prijetnji današnjoj djeci je homoseksualno obrazovanje. Često se
događa da pod krinkom kurikula «tolerantne škole,» ustanove djeci nameću nedolične i
netočne lekcije koje nadaleko mirišu na gej plan i program.
Naravno, škole bi trebale postati sigurnija mjesta kako bi sva djeca mogla učiti u miru.
Međutim, izolirati i uvoditi neprikladan školski kurikul kako bi se pružila podrška djeci
poremećenoga spolnog identiteta najgora je moguća solucija. Zašto? Kada ta sirota djeca od
školskoga psihologa zatraže pomoć, ponudit će im se jedina moguća opcija: organizacija ili
savjetnik koji će im pomoći da «prihvate homoseksualnost kao ono što jesu.»
Uzmite u obzir i ovo: jedan od najpopularnijih programa za škole koje žele postati «sigurno
mjesto» osmislila je organizacija poznata kao GLSEN (Gay, Lesbian, Straight Education
Network). Ova organizacija potiče škole da stvore klubove poznate kao GSA (Gay/Straight
Alliances, «Savez homoseksualaca i heteroseksualaca,» op. prev.), s ciljem «poučavanja» i
«pružanja podrške» svim mladima kojima treba informacija o homoseksualnosti. Nastojanjem
grupe GLSEN da u program podrške uvedu heteroseksualnu omladinu kako bi podržali i
zaštitili gej učenike, zapravo ostvaruju svoj cilj, a to je da homoseksualnost postane opće
prihvaćena stvar među mladima. Malo je heteroseksualnih učenika koji se u ovim klubovima
dobro osjećaju, a oni koji osjećaju istospolnu privlačnost samo se dodatno izoliraju od ostatka
vršnjaka, ugurani u nekakav klub koji na kraju uglavnom postaje samo utočište gej omladine.
Takvim se klubovima, kurikulima i «obukom o toleranciji» zavodi omladina, ustanova i
osoblje koje u okviru posla mora prisustvovati (kao i oni koji samo volontiraju). Svi znamo da
odluka vrijedi samo onoliko koliko i informacija na osnovu koje je odluka donesena. Uz
pomoć GLSEN-a i drugih školskih programa za podršku gej učenicima, sve je više mladih koji