101 najčešće pitanje o homoseksualnosti

espomoćnosti i predaje se. Lekcija koju izvlači iz neuspjeloga protestiranja je da nema druge alternative doli
vratiti se k majci… Kako bi se zaštitio od budućih povreda, on se u svoju obranu ograđuje od oca (Moberly,
1983). Ova krajnja faza samozaštite subjektivno se doživljava kao odluka «nikad više» (Schechter, 1987). Time
se govori, «Ograđujem se od tebe i od onoga što predstavljaš – od tvoje muževnosti.» 8
To je izvor feminiziranog afektiranja kod nekih muškaraca. Zamislite samo mladoga dječaka
koji ne želi imati ništa s muževnošću kakvu poznaje. Svoj život tada počinje uobličavati
prema onima s kojima se osjeća dobro – ženama. Kada o tomu dobro razmislite, nema velike
razlike ni s naglaskom u govoru, neki ljudi govore s primorskim naglaskom, neki pak
velegradskim ili šatrovačkim. Počinjemo se kretati, govoriti i izražavati se poput onih koji nas
okružuju, posebice poput onih koje bismo htjeli oponašati. Te manire preuzimamo odnosno
učimo – što je klasični scenarij utjecaja okoline na razvoj osobe, u staroj debati o urođenim
čimbenicima nasuprot onih usvojenih.
Jedan od mojih najdražih prijatelja je Alan Chambers, izvršni direktor društva Exodus
International. Obratite pažnju na njegova sjećanja o tomu kako je namjerno prihvatio
feminizirane oznake zbog straha od «svega muškoga»:
Dok sam odrastao za majku sam imao pravu verziju June Cleaver – samo što moja nije bila glumica koja je
profesionalno odrađivala ulogu. Mama bi pripremala po tri slasna obroka dnevno, naša je kuća bila najčistija u
gradu, odjeća nam je uvijek bila čista i ispeglana (čak i potkošulje), i svima je bilo jasno da uistinu uživa u svojoj
ulozi, u svojoj obitelji i u svojemu životu. Mama je bila članica Udruge roditelja i učitelja, često je bila pratilja
na dječjim izletima, svima omiljena mama za volanom, a volio ju je čak i prometnik ispred naše škole. Vidala je
rane, uvečer bi me pokrila pred spavanje, i nikada ne bi propustila izraziti riječju ili djelom koliko voli i cijeni
svoju obitelj. Moja mi je mama bila najbolji prijatelj i veliki uzor.
Kao dijete tatu sam doživljavao kao nekakav misterij. Često je bio odsutan zbog poslovnih putovanja, nije imao
udjela u našim svakodnevnim aktivnostima i životu, a kada je i bio tu, uvijek je zahtijevao disciplinu – i bio je
vrlo strog. Mami je malo toga moglo promaknuti, ali disciplina koju je ona nametala bila je puna strpljenja,
životnih lekcija, a povremene batine uvijek bi popratila nekakvom utjehom. Tata je, naprotiv, znao lako planuti,
a njegove riječ i djela ostavljali su me u strahu da mu se ne zamjerim. Nije bio ni zabavan ni dosljedan kao
mama.
Od svojih najranijih dana sjećam se da mi je mama bila draža od tate. Htio sam izgledati kao ona, ponašati se kao
ona i, kada odrastem, biti baš kao ona. Kad mi je bilo šest godina, omiljena igra s društvom bila je «igrati se
obitelji,» a ja sam uvijek htio biti majka, ili sestra. Također se sjećam da sam otprilike u tim godinama počeo
oponašati majčine kretnje. Na primjer, kada bi ona, za stolom, uzela zalogaj, i ja bih to učinio; kada bi obrisala
usta ubrusom, i ja bih ih sebi obrisao. Hodao sam poput nje, govorio poput nje, i očajnički želio da drugi
primijete nevjerojatnu sličnost među nama. U mojemu je životu ona bila simbol svega dobrog, a ja sam smatrao
da nema boljeg cilja negoli postati baš kao mama.
Sjećam se da mi je mama nastojala pomoći da budem više kao drugi dječaci. Upisivala me na nogomet i bejzbol;
tražila je od mojega brata da me nauči bacati loptu, a čak mi je pokušala pomoći i da trčim kao pravo muško. S
druge strane, tata me je korio zbog ženskastog ponašanja, dečki u školi su mi se rugali, a ostali muškarci u
obitelji jednostavno su me smatrali čudakom. Nisam uspijevao pojmiti činjenicu da sam dječak; sve što sam
naučio o dječaštvu, naučio sam od mame.
Nikakvo čudo da sam veći dio svojega đačkoga doba bio feminiziran. Jesam li od rođenja genetski predodređen
da budem feminiziran? Ne. Jednostavno sam živio prema modelu koji mi je bio pred očima, i ponašao se kao
osoba koju sam najviše poštovao. 9
Alanova priča ponavlja se češće negoli to mislite. Mnogi muškarci koji su bilo kod mene na
savjetovanju sjećaju se istih takvih osjećaja, postupaka i strahova. Razumijevanje njihovih
osjećaja pomaže nam shvatiti korijene feminiziranoga ponašanja kod mnogih gej muškaraca.
47. Zašto muška homoseksualnost često uključuje promiskuitetno ponašanje?
Jedna od najvećih iluzija koje obećava gej zajednica je ideja monogamne i trajne veze. «Dok
su lezbijske veze općenito trajnije od muško-muških odnosa,» 10 vjerojatnost da će neki gej
muškarac pronaći doživotno vjernog partnera ostaje skoro ravna nuli.
Najvažnije istraživanje na ovu temu proveo je nitko drugi doli stanoviti gej par: David
McWirther, psihijatar, i Andrew Mattison, psiholog. U njihovoj knjizi The Male Couple,