101 najčešće pitanje o homoseksualnosti

99. Zar rasprostranjenost homoseksualnosti u životinjskome svijetu nije dokaz da je to
normalna pojava?
Dvanaesto poglavlje: Odgovori na vaše potrebe
100. Kakva podrška i kakvi materijali su dostupni za mlade koji se bore s homoseksualnošću?
101. Koji su sve izvori pomoći na raspolaganju ljudima koji se bore s homoseksualnošću?
Bilješke
Uvod
Knjigu 101 najčešće pitanje o homoseksualnosti sasvim sigurno niste nabavili radi pitanja,
nego radi odgovora. Ali, kako znati da možete vjerovati u 101 odgovor na ovim stranicama?
Nadam se da ćete mi vjerovati. Svakodnevno radim na temama vezanima za
homoseksualnost, u okviru svojega posla menadžera Odjela za spolna pitanja u udruzi Focus
on the Family. Također služim u odboru sjevernoameričkoga ogranka udruge Exodus
International čija je služba diljem svijeta posvećena osobama pogođenima
homoseksualnošću.
Ali ova mi je tema važna i iz osobnih razloga. Dvanaest sam godina živio kao aktivan
homoseksualac. Poznajem tu podkulturu. Osjećao sam ono što homoseksualci osjećaju – bol,
odbačenost, bijes, poremećene osobne odnose, kao i snažnu želju da ih se voli onakve kakvi
jesu. Također znam kako se prijatelji i voljene osobe osjećaju kada im netko blizak «izađe iz
ormara» i objavi svoje homoseksualne sklonosti. Poznato mi je kako crkva često izgleda kao
posljednje mjesto na kojemu bi takav čovjek potražio pomoć. A znam i koliko obitelji pate i
mole kroz bol – kao što je bilo i s mojom voljenom obitelji.
Moja priča nije znatno različita od priče velikoga broja homoseksualaca. U mojoj je obitelji
bilo vjernika s obje strane, a kao dječak već sam u srce primio Krista kao svojega Spasitelja.
Ali, bio sam sin jedinac u oca koji je bio vlasnik lanca sportske opreme – pravoga muškarca.
Od mene se očekivalo da budem najbolji nogometaš, najbolji košarkaš, najbolji bejzbolaš i
najbolje sve što god je otac od mene bio u stanju napraviti. A nisam se bio u stanju nositi s
tolikim očekivanjima od mene.
Umjesto da se počinjem poistovjećivati s ocem i oponašam ga, okrenuo sam se više k
sigurnosti i prihvaćanju koje sam nalazio kod majke i sestara. Otac me vrlo skoro pred svojim
mačo prijateljima počeo nazivati «bezvrijednim» i «ženskim petkom.» Ponekad bi me pitao,
«Zašto jednostavno ne odeš natrag u kuću, s majkom i sestrama? Tamo ti je ionako draže
provoditi vrijeme!»
Nedugo potom jedan od očevih uposlenika počeo mi je pokazivati toliko potrebnu pažnju.
Čovjek me vodio u Disneyland i na plažu. Prihvaćao me kao osobu i pružio mi pažnju od
strane muške osobe, a to sam tako očajnički trebao. Kada mi je bilo jedanaest godina, ta se
pažnja pretvorila u seksualni odnos. Moja potreba za muškim odobravanjem bila je
zadovoljena na najneprikladniji mogući način.