101 najčešće pitanje o homoseksualnosti

97. Kažete da homoseksualnost nije izazvana genima nego okružjem. Ako je to istina,
kako se onda događa da se jedan dječak bori s homoseksualnim osjećajima, dok njegov
brat, odgojen u istome okružju, biva potpuno heteroseksualan?
Kao što sam već ranije naglasio, homoseksualnost je pretjerano kompleksna da bi ju se moglo
jednostavno pripisati samo genima ili samo utjecaju okružja. Svako je dijete u svakoj obitelji
rođeno s određenim genetskim predispozicijama koje određuju hoće li imati crnu kosu, veliki
nos, duge noge ili pak plave oči.
Bilo koja dva dječaka iz bilo koje obitelji, iako su odgojeni u istome okružju, vrlo će
vjerojatno imati zasebne osobnosti i temperament. Jedan sin može biti pretjerano osjetljiv,
stidljiv i emocionalno ranjiv, dok drugi može biti čvrst i samopouzdan. Svaki će od njih na
drugačiji način reagirati na skoro svaki emocionalni poticaj, kao na primjer na ruganje
vršnjaka. Jedan će možda sa suzama u očima otrčati u sobu, dok će drugi možda na izazov
uzvratiti vlastitim, još snažnijim odgovorom.
Ovakve i bezbroj drugih razlika, uključujući i odnos kojega svako dijete zasebno ostvaruje s
roditeljima i braćom i sestrama, mogu dovesti do toga da se jedan bori s homoseksualnošću,
dok drugi nikada ni izdaleka ne osjeti takovo iskušenje.
98. Koliko ja razumijem, danas većina medicinskih i psiholoških udruženja
homoseksualnost ne smatraju abnormalnom pojavom. Zar vi niste malo zaostali kada
vjerujete da je homoseksualnost patološki fenomen?
Na ovo pitanje nije moguće iscrpno odgovoriti ako prvo ne razmotrimo povijest stava
medicinske i psihološke zajednice prema homoseksualnosti:
- Izvorno izdanje Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders (DSM) – a to je
službeni priručnik kojega se koristilo za dijagnosticiranje mentalnih poremećaja u Americi i
diljem svijeta, objavljen 1952 godine – kategorizira homoseksualnost kao «jedan od
sociopatskih poremećaja.» 15
- Godine 1968 DSM je postao DSM II, i homoseksualnost s popisa sociopatskih poremećaja
prebacio među spolne devijacije. 16
- Godine 1973 nova je verzija ovoga priručnika, DSM III, uvela najistaknutiju promjenu kada
se homoseksualnost počela smatrati psihološki problematičnom jedino u slučaju da osoba
njome nije zadovoljna – što je stanje koje je nazvano «ego-distoničkom
homoseksualnošću.» 17
- DSM III R, kasnije reizdanje potpuno zaobilazi bilo kakav spomen homoseksualnosti.
Revizija iz godine 1973 doživjela je najveću medijsku pažnju. Šesnaestoga prosinca, 1973,
glasilo Washington Post objavljuje, «Liječnici ustvrdili da homoseksualci nisu nenormalni.»
A šesnaestoga prosinca 1999 godine, dakle 26 godina kasnije, te iste novine objavljuju isti
tekst, ali s novim naslovom – «Nije bolest.»
Ali, kako je došlo do ovoga? Je li homoseksualnost psihološki normalna pojava? Pogled na
činjenice vezano za ove promjene u sadržaju DSM-a uistinu razjašnjava mnogo toga. U svojoj
knjizi Homosexuality: The Use of Scientific Research in the Church's Moral Debate, autori
Stanton Jones i Mark Yarhouse na ova pitanja daju potrebne odgovore.
Uklanjanje homoseksualnosti iz DSM-a bilo je rezultat većinskoga glasovanja Američkoga društva psihijatara
(APA). Glasovanje je upriličeno u trenutku važnih društvenih promjena, a izvedeno je nekonvencionalnom
brzinom, čime su se zaobišli uobičajeni kanali razmatranja problema, i to zbog izravnih prijetnji od strane grupa
pobornika gej prava, kojima se htjelo prekinuti konvencije društva APA, kao i njihovo istraživanje. 18
Međutim, znanstvene snage određene za reviziju statusa homoseksualnosti bile su iznimno
subjektivne. Niti jedan od psihijatara dodijeljenih ovoj grupi nije prethodno smatrao da je