101 najčešće pitanje o homoseksualnosti

autori knjige A Parents' Guide to Preventing Homosexuality (Roditeljski vodič za prevenciju
homoseksualnosti), u kojoj definiraju neke važne korake koje roditelji mogu poduzeti kako bi
uvećali šanse da njihova djeca odrastu sigurna u svoj spolni identitet. Nicolosijevi
naglašavaju, «Većina se istraživača slaže da je spolna nedosljednost tijekom djetetovoga
djetinjstva najčešći jedinstveni čimbenik kojega se povezuje s homoseksualnošću… Nažalost,
mnogi profesionalci iz branše mentalnoga zdravlja – psihijatri, psiholozi i socijalni radnici –
smatraju da je nepotrebno roditelje upozoravati na mogući ishod homoseksualnosti.» 3
Nadalje upozoravaju da, «usprkos ključnoj ulozi roditelja u formiranju spolnoga identiteta
sinova i kćeri, mnogi od njih su zapanjujuće nesvjesni ne samo svojega ponašanja prema
emocionalno ranjivome djetetu, nego i problema kod mlade osobe koji zbog toga nastaju.» 4
Nažalost, najčešće reakcije roditelja, kada se moraju suočiti s odstupanjima u spolnoj
orijentaciji svoje djece, nimalo ne pomažu u rješavanju problema.
1. Poricanje
Nicolosijevi upozoravaju da mnogi roditelji pogrešno izražavaju stavove kao na primjer, «To
je samo nekakva faza; vjerojatno će ga proći.» … Ili pak kažu, «Nije to ništa. On izgleda tako
slatko – i samo pokušava privući pažnju odijevajući se kao djevojčica.» Ovakvo razmišljanje
djelomično je rezultat činjenice da je u našoj kulturi roditeljima sve teže odrediti kakav je
spolni razvoj normalan, a kakav nenormalan, zbog čega se treba brinuti, a zbog čega ne.»
Dakle, u kojem slučaju biste se trebali zabrinuti? Autori sugeriraju, «Određena količina
igranja sa spolnim ulogama može se tolerirati. Ipak, ako vašemu sinu to vrlo brzo ne dosadi,
trebali biste se pozabaviti ne samo njegovim ponašanjem, nego i svojim.»
2. Zbunjenost
Raznolike i oprečne poruke vezano za spolne uloge preplavile su našu kulturu, a mnogi
roditelji pojma nemaju što bi zapravo mislili. Često se osjećaju zbunjeni i razoružani pred
suprotstavljenim vrijednostima i mišljenjima.
Nicolosijevi su ovaj fenomen dobro dokumentirali. Oni bilježe da je jedna učiteljica majku
zabrinutu zbog sinovljeve zabune u spolnome identitetu uvjeravala da ne treba brinuti jer je to
«savršeno zdravo ponašanje – on jednostavno prepoznaje svoju žensku stranu osobnosti.»
Drugi alternativni mislilac joj je rekao, «Nemojte se miješati. To što on radi nije nikakav
problem. Ne želite valjda da vam dijete postane stereotipni mačo muškarac, zar ne?» Ipak,
većina majki intuitivno znaju da nešto nije u redu.
3. Izbjegavanje
Nicolosijevi kažu: «Većina roditelja koji se na kraju ipak odu posavjetovati s psihologom
zapravo su mjesecima, a mnogi od njih i godinama, bili zabrinuti za svoje dijete, a ništa po
tom pitanju nisu poduzeli.»
Što bi dakle roditelji trebali učiniti?
Nicolosijevi kažu da je «roditeljima prvi intervencijski korak temeljito informiranje. To često
znači ispravljanje pogrešnih informacija kojima već raspolažu. Spolnost – naš osjećaj
muškosti ili ženskosti – nije samo puka društvena tvorevina. To je, naprotiv, temeljni
suštinski način na koji ljudska bića sudjeluju u društvu i izražavaju se u stvarnome svijetu.»
Sljedeći bi korak bio preispitivanje zdravlja vlastitoga braka. «Većina roditelja koji radi
djeteta traže pomoć psihoterapeuta žive u poremećenim bračnim odnosima. Supruga se žali,
«Moj je suprug tako dalek. Ni sa mnom ni sa djecom jednostavno nije emocionalno povezan.»
Suprug će na to odgovoriti, «Istina je da je ona potpuno opsjednuta kontroliranjem svega oko
sebe! Kad bi malo popustila kontrolu, ja bih se više uključio u sve to.»
Pogledajmo sada malo temeljitije kako bi roditelji trebali pristupati problemu spolne
nedosljednosti kod svoje djece.