101 najčešće pitanje o homoseksualnosti

Međutim, znanstvenici – ljudi koji se bave činjenicama, a ne emocijama ili zagovaranjem
određenoga načina života – potpuno su drugačije reagirali na ovo izviješće. Whitehead je
istaknuo kako u istraživanju ne postoji kontrolna grupa iz opće populacije heteroseksualaca,
naglašavajući kako dotični gen nije značajan ako se ista sekvenca X-kromosoma koja je
pronađena kod homoseksualaca nalazi i kod heteroseksualaca. Hamer se također nije potrudio
ispitati i heteroseksualnu braću ispitanih homoseksualaca kako bi provjerio imaju li i oni
spomenuti gen, međutim neki podatci dobiveni od njihove heteroseksualne braće ukazuju na
to da i oni imaju identičnu genetsku sekvencu. Drugi očigledan nedostatak u Hamerovome
istraživanju je da sedam od ispitanih parova homoseksualaca uopće nisu imali potrebnu
genetsku sekvencu. 11
Možda su ipak od svega spomenutog najvažnije riječi samoga Hamera vezano za vlastito
istraživanje: «Studijom nismo uspjeli dobiti ono što smo se od početka nadali pronaći:
jednostavan primjer Mendelovog pravila nasljeđivanja. Zapravo, nismo nikada uspjeli pronaći
ni jednu jedinu obitelj u kojoj bi homoseksualnost bila podijeljena po nekakvom očiglednom
obrascu.» 12
Osobi koja o ovakvim studijama želi doznati istinu čak je i najjednostavnije preispitivanje
dovoljno da uvijek dođe do istoga zaključka: nema dokaza za povezanost gena i
homoseksualnosti.
96. Trebamo li vjerovati u teoriju kojom se sugerira da hormonalna neravnoteža
tijekom trudnoće može kasnije utjecati na formiranje spolnoga identiteta kod djeteta?
Hormonalna neravnoteža svakako može djelovati na razvoj svakoga fetusa, međutim da bi se
teza o izravnoj vezi između te neravnoteže i homoseksualne orijentacije nekako uspjela
nategnuti, trebala bi nam elastičnost kakvoga akrobate.
Naravno, takva vrsta neravnoteže može utjecati na jedinku u razvoju, bilo da se radi o
pojačanim tjelesnim osobinama muškosti ili ženskosti, što potom može dovesti do osjećaja
neadekvatnosti ili potaknuti ismijavanje i izrugivanje ukoliko su dotične osobine vršnjacima
očigledne. Dr. Jeffrey Satinover o tomu kaže ovako:
Dječak (na primjer) koji se jednoga dana može pronaći u situaciji da se bori s homoseksualnošću rođen je s
određenim osobinama koje su donekle učestalije kod homoseksualaca negoli kod šire populacije. Neke od ovih
odlika mogu biti naslijeđene (geni), dok drugi mogu biti izazvani «okruženjem intrauterine» (hormoni). To samo
znači da je manje vjerojatno da će dijete bez tih osobina kasnije postati homoseksualcem nego što je to slučaj s
djetetom koje ih ima. 13
Međutim to ni na koji način ne znači da je homoseksualnost predodređena od rođenja, baš kao
što to nije ni alkoholizam ili nasilno ponašanje kod ljudi koji su rođeni sa sklonošću prema
alkoholu ili izljevima bijesa. Homoseksualnost je daleko kompleksnija pojava od pukog
ishoda hormonske neravnoteže u majčinoj utrobi.
Daljnji dokazi za ovo mogu se pronaći u proučavanjima hormonskih razlika koje postaju
izražene nakon rođenja: Usprkos mnoštvu istraživanja kojima se u hormonima pokušalo
otkriti izravni uzrok homoseksualnosti, nijednome znanstveniku dosad to nije pošlo za rukom.
U nekolicini se studija navode hormonalne razlike između homoseksualaca i
heteroseksualaca, međutim nije pronađen neki uvjerljiv dokaz za to. Uz to ovim
istraživanjima izrazito nedostaje dosljednost i repliciranje otkrivenih obrazaca. Mnogi su
teoretizirali o tomu da je manjak androgena, kao što je na primjer testosteron, mogući uzrok
homoseksualnoga ponašanja. Jedan se znanstvenik pozabavio ovom mogućnošću i na kraju
zaključio, «Deficit androgena kod odraslih muškaraca umanjuje osjetljivost i reaktivnost
spolnoga aparata, smanjuje seksualnu želju i na kraju dovodi do fizičke impotencije, međutim
ne poništava spolnu orijentaciju.» 14