Kolekcionar Marinko Sudac (40) ispred skulpture Aleksandra Srneca Foto Vjekoslav Skledar / Cropix kolovoz 2009 F o r b e S 95
forbeslife službenici regionalnih muzeja suvremene umjetnosti. “Avangarda s prostora bivše Jugoslavije postala je jako tražena u svijetu u trenutku kad se ta država raspala. Kod nas je interes za nju i danas daleko slabiji, tek se u novije vrijeme to počelo mijenjati”, komentira Sudac koji ni sam nije siguran koliko tisuća djela ima u svojoj kolekciji. Ograničio ju je na razdoblje od 1914. do 1989. godine, jer zanima ga “umjetnost koja je počela kao refleksija na sve ono negativno što je krenulo oko Prvog svjetskog rata”. Skupio je sve bitno što se dalo pronaći s područja Hrvatske, Slovenije i Vojvodine, a potom počeo širiti zbirku. U posljednje vrijeme kupuje u Mađarskoj, Rumunjskoj, Japanu. “U Japanu su me interesirali radovi njihovih avangardnih umjetnika nastali 1920.-ih i 1930.-ih godina, različiti oblici dizajna. U to je doba Ljubomir Micić, pokretač časopisa Zenit, korespondirao s japanskim umjetnicima i njegovi teorijski tekstovi i pjesme su izlazili u japanskim avangardnim časopisima. Zanima me tko je s kim bio u kontaktu, radim mrežu povezanosti umjetnika s ovih prostora sa stranim umjetnicima u trenutku kad se ta umjetnost događala i na svjetskoj razini. Tako zapravo radim i nekakav pregled svjetske avangarde.” Za kratko vrijeme napravio je kolekciju kakvu u tri, četiri puta više vremena ne bi stvorio nijedan ovdašnji muzej s vojskom zaposlenih. “U muzejima ljudi rade za plaću, a administrativno obavljanje posla nikada ne vodi Rad kipara Ivana Kožarića ‘Torzo’, izrađen od pozlaćenog gipsa. Umjetnik je djelo napravio 1954. 1 2 Kolaž Attile Csernika iz 1972. godine (1), dizajnersko rješnje japanskih avangardnih umjetnika iz 1926. godine i (2) 1932. godine (3) 3 do novih otkrića u domeni umjetnosti i kulture. Ja sam vođen emocijama, brz i učinkovit, dok muzeji sve stavljaju u pomalo zastarjele okvire ponašanja.” Prije nekoliko godina Sudac se javno pohvalio da mu je škotski kolekcionar nudio više od 3,5 milijuna eura ne bi li otkupio kolekciju za neki muzej u Americi. Od tada je, nerado danas mrmlja, “bilo još ponuda”, ali o iznosima ne želi govoriti. “Nudili su mi ogromne svote, uglavnom iz inozemstva. Nikada nisam pristao jer nema tog novca za koji bih prodao svoje snove. Ta kolekcija za mene je odavno prestala biti pitanje materijalnog ulaganja, ona je gotovo moja osobna misija stvaranja prepoznatljive i javno predstavljene kulturne cjeline. Kroz višegodišnje druženje s umjetnicima i kritičarima shvatio sam koliko je svijet avangardne umjetnosti neiscrpan izvor pozitivne energije, mnogi od tih ljudi postali su mi prijatelji.” Kako je tako brzo konstruirao kolekciju? “Potpuno sam tome predan. Istraživanja, analiziranje i traženje umjetnina, to je ono što me nosi u životu. Bitno mi je da se ovdašnja avangarda sačuva i otme zaboravu, ali bitno je i to da ostane tu, na prostorima gdje je nastala. Primijetio sam već prije nekog vremena kako na globalnom tržištu rastu cijene avangardne umjetnosti, što mi je bio signal za akciju. Radio sam puno. Ne zadovoljavaju me postojeći, javno dostupni podaci 96 F o r b e S kolovoz 2009