Znakovi vremena 7-8 - Ibn Sina

Zapravo, sve mu’‘tazilije, izuzimajući jedino al-Ka’‘bija i njegove učenike, naučavaju da se esencije u
stanju nezbiljnosti između sebe distingviraju po svojim atributima, kao što se i mi koji stvarno ili zbiljski
postojima distingviramo na temelju atributa odnosno akcidenata: mladi, stari, bijelio, crni. Takvi atributi
se dijele na dvije vrste: a) atributi koji se odnose na samu esenciju: tj. atribut potpune jednakosti ili
bitnosti esencije kako u stanju nezbiljnosti jednako tako i u stanju zbiljnosti; atribut "postojanja" koji nije
ništa drugo nego mogućnost da esencija primi egzistenciju; atribut smještanja na temelju kojega esencija
zauzima mjesto primajući egzistenciju- mu’‘tazliti ga nazivaju atributom "rađanja" tawallud. b) atributi
koji se odnose na akcidencije: tj. mogućnost da se primi akcidencija, atribut smještanja akcidencije
unutar esencije, jer svaki akcident ima svoje mjesto, a mjesto akcidencija je esencija.16 5. Mu’‘tazilijski
realizam i božansko znanje Da sada vidimo kako se njihovo učenje o odnosu esencije i egzistencije
reperkutira na jedan od temeljnih božanskih atributa, to jeste na božansko znanje. Definirajući božansko
znanje, skladno njihovu odbacivanju supstantivnih božanskih atributa, kao esenciju Božiju mu’‘taziliti
logički zaključuju kako je božansko znanje kao takvo vječno, ali da je i objekt njegova znanja, također,
vječan. Drugim riječima, Bog zna stvari, esencije, supstancije i njihove akcidencije u stanju ne-bitka,
zapravo, svaki objekt Njegova znanja mora imati realnost prije nego li uđe u postojanje. Sa druge strane,
oni naučavaju da ne postoji bilo kakva sličnost niti analogija između esencije svijeta i božanske esencije;
međutim, htijući izbjeći opasnostima filozofije antropomorfizma, mu’‘tazilije će ustvrditi da Bog
podjeljuje egzistenciju samo esencijama koje su bile u stanju nezbiljnosti, i da te esencije On zna
oduvijek.17 Takvo učenje, sa stanovišta ortodoksnog muslimanskog učenja, krije u sebi sljedeće
poteškoće: Kako objasniti da Bog posjeduje znanje o stvarima koje su izvan Njega samoga? Nije li ih On
proizveo snagom svojega božanskoga znanja (prema svojemu znanju)? No, u tom slučaju svijet bi sličio
božanskome znanju, a znanje je esencija Božija; onda bi svijet ličio na božansku esenciju.18 Mu’‘taziliti
izbjegavaju takav zaključak. Nadalje se postavlja pitanje može li Bog posjedovati znanje stvari koje se
pojavljuju vani? U tom slučaju Bog bi bio promjenljiv, budući da iz stanja neznanja prelazi u stanje znanja.
Bog posjeduje znanje i o onome što postoji i onome što ne postoji. Međutim, Bog je, kazat će mu’‘taziliti,
savršen i nepromjenljiv. Kako onda pomiriti, logički, nesličnost, negaciju svake analogije između Boga i
svijeta, i sveznanje i nepromjenljivost božansku? Jesu li takve teškoće doista izmakle oku tako subtilnih
teologa kao što su mu’‘taziliti? Zbog toga će njihovi protivnici u mišljenju naglašavati kako su njihove teze
nespojive sa pozitivnom vjerom, zbog čega će se sa takvom oštrinom okomiti na njih u ime vjere koja je
ugrožena preferencijom ljudskoga razuma! A mu’‘taziliti su duboko vjerovali da baš ljudskim razumom
brane temeljne postulate svoje religije. Dakle, Božije znanje je partikularno i akcidentalno. Njegovo
znanje je odvojeno od Njega, jer esencije postoje prije svoje stvarne egzistencije i u tom stanju
subzistencije (tubut) bivaju znani Bogu. Preciznije, u svojoj vječnoj božanskoj spoznaji Bog isključivo zna
supstancije ali ne i akcidencije. On ih zna tek kada se pojave. Jer znanje da će se Zayd pojaviti nije isto kao
znati da se on doista i pojavio. Dakle, prema njima nije nemoguće da isto znanje podrazumijeva ili
zahtijeva dva spoznajna predmeta svejedno radilo se o Božijemu ili ljudskome znanju. Naravno, al-Aš’‘ari
će odbaciti takvu mu’‘tazilijsku tezu jer nema nikakve razlike između Božije spoznaje stvari u vječnosti i
pojedinih vremenskih trenutaka. Teze da postoji razlika između našeg znanja prije i u toku pojave Zayda
odnosno da ova razlika podrazumijeva novo znanje moguće je primijeniti na čovjeka ali ne i Boga, jer u
Njemu nema nikakve razlike između onoga što je predodređeno, što je ustanovljeno i što je moguće.19 6.
Izvori mu’‘tazilijskoga učenja o Ne-bitku Na temelju iskaza poznatih povijesničara muslimanskoga
mišljenja, možemo zaključiti da se rečeni problem pojavio u prvoj polovini devetoga stoljeća. Nažalost,