Znakovi vremena 7-8 - Ibn Sina

Interreligijski odnosi u multireligijskom društvu - Ivan Cvitković
U tekstu je iznijeto sociološko viđenje interreligijskih odnosa u multireligijskom društvu. Konfesionalni
imperijalizam je zamijenjen konceptualnim pluralizmom. To traži, umjesto uniformnosti, legitimnu
različitost. Tome će doprinijeti ispravno predstavljanje tradicije drugih unutar "naše" konfesionalne
zajednice. Sociološki modeli odnosa među religijama i konfesijama u tekstu se svode na tri modela: a)
ekskluzivizam, b) uključenost i c) pluralizam. Ukazuje se i na još jedan sociološki element bitan za suživot i
toleranciju. U etnički i konfesionalno heterogenim društvima pitanje etničke i konfesionalne tolerancije
je veoma značajno. Biti tolerantan prema drugim kulturama, religijama...znači biti civiliziran. Za suživot je
bitan i odnos prema drugom i drugačijem. Treba znati voditi dijalog, surađivati i učiti od onih koji su drugi
i drugačiji. Dijalog je iznimno značajna vrijednost na pragu XXI stoljeća. Autor se zalaže za dijaloški pristup
drugim religijama i pluralnost koja poštuje integritet različitih religijskih tradicija. Za dijalog je potrebno i
povjerenje ( a bez njega nema ni pomirenja). Na kraju teksta autor ukazuje na problem odnosa
"većinskih" prema "manjinskoj" konfesionalnoj zajednici kao izraz religijske (ne) tolerancije. Malo je
zemalja u svijetu u kojima ne postoje različite religije i konfesije. Mnogi su društveni čimbenici na to
utjecali: od povijesnih razloga do suvremenih migracija, te različitih ekonomskih i političkih procesa u
svijetu. Privuklo je to i pozornost sociologa (osobito sociologa religije) koji istražuju utjecaj različite
religijske i konfesionalne pripadnosti na društvene odnose. I u ovom kraćem tekstu riječ je o viđenju
interreligijskih odnosa u multireligijskom društvu od strane sociologa. Ima to i svojih slabosti, ali i
prednosti. Vjerojatno bi teolozi ovom pitanju prišli iz nekog sasvim drugog ugla, ali i prednost je sociologa
što se u pristupu oslobađa pogleda na multireligioznost opterećenog teološkim naučavanjima. Sociolog u
Bosni i Hercegovini se, u pristupu ovoj problematici, susreće s najmanje četiri tipa "multi": a)
"multireligioznost", b) "multikonfesionalnost", c) "multikulturalnost" i d) "multinacionalnost". Naravno,
teško je striktno izdvojiti ovakve "tipove" jer multireligioznost najčešće znači i multikulturalnost, pa, u
našim uvjetima, i multinacionalnost. Ali, nije ovo samo odlika bosanskohercegovačkog društva. Moglo bi
se reći da su religijski, konfesionalno i kulturno "miješane" sredine ne samo budućnost, već i realnost
suvremenog svijeta uopće. Ne treba zanemariti i izvjesna neslaganja među sociolozima oko pojmovnog
određenja svakog od "multi" tipova. Naprimjer, dr. Josip Županov smatra kako multikulturalizam proizlazi
iz državnog nacionalizma u kojem etničke zajednice djeluju kao kulturni, a ne etnonacionalni identitet. Po
njemu, pritisak da se od etnonacionalnih zajednica stvori multikulturna zajednica može biti
kontraproduktivan. No, ostavimo sad po strani ta neslaganja. Multireligioznost i multikonfesionalnost
bosanskohercegovačkog društva oduvijek je upućivala, i upućuje, na suživot kao nešto što je nastalo
prirodnim razvojem (O ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas
dijelimo da biste se upoznali – Kur’‘an XLIX,13.). Vrijeme religijskog i konfesionalnog imperijalizma je
prošlo. Zamijenjeno je vremenom religijskog i konfesionalnog pluralizma. Pluralizam podrazumijeva da u
društvu djeluje niz različitih skupina koje mu daju multikonfesionalne karakteristike. "Religija" i
"konfesija" pretvaraju se u "religije" i "konfesije", jedinstveni religijski i konfesionalni sustavi u pluralne.
Čitamo li Stari i Novi zavjet, ili Kur’‘an, zamijetit ćemo da i ti sveti spisi svjedoče o religijskom pluralizmu.
Oni su na nj gledali sa stajališta povijesnih okolnosti u kojima su nastajali, kao što i mi danas na