Znakovi vremena 7-8 - Ibn Sina

Aristotela kao i rane mu-slimanske peripatetike. Zbog toga je detaljno prostudirao Metafiziku, Fiziku, O
Duši itd. Ali "Aristotel" koga on često citira ili navodi je autor al-Ma’‘arifat al-rububiyyah ( O Božnaskome
znanju), odnosno Uthulujiya (Teologije) i Kitab al- tafahah (Liber de Pomo), dakle knjiga koje su u vezi sa
neoplatonismom. Kao i u slučaju većine ranih muslimanskih filosofa, Mulla Sadrino poznavanje ili
upućenost u "aristotelijanske" izvore uključuje, dakako, i neo-platonizam. Mulla Sadra je bio, u
određenoj mjeri, također pod utjecajem nekih ideja stoičke logike i prirodne filosofije, najvjerovatnije
preko indirektnih djela kao što su djela Galenova. Ono što prestavlja kuriozum jeste činjenica da on riječ
Stoik (riwaqi) koristi na način koji je kuliminirao u tradiciji koja ga vraća unazad nekoliko stoljeća. Uprkos
nekoliko skorašnjih studija o stoicismu u islamu,14 još uvijek nije poznato kako je termin riwaqi, u
kasnijim školama islamske filozofije dobio značenje visoke i uzvišene teozofije koja stoji ne samo iznad
peripatetičke nego također i iluminističke škole. To je čudnije tim više što stoicizam , barem u formi koju
nalazimo u starom svijetu, nije pokazivao interesa za matafiziku i gnosu. Međutim, Mulla Sadra vrlo često
u svojemu Asfaru i drugdje upućuje na tri vrste hakima: peripatetike (mashsha’‘i), iluminacioniste
(ishraqi) i stoike (riwaqi). Na nekim drugim mjestima, on riječ riwaqi koristi kao sinonim riječi ishraqi.15
Međutim, sve dok daljnja istraživanja ne objasne na koji način je riwaqi dobio ovakvo značenje za Mulla
Sadra i druge teosofe njegove škole, puka upotreba riječi riwaqi u njegovim djelima ne bi se trebala
dovoditi u vezu sa stoicizmom. Veza Mulla Sadrinih ideja sa stoičkim izvorima mora se procjenjivati po
sadržaju ideja o kojima se raspravlja prije nego po upotrebi termina riwaqi sa značenjem koje je taj
termin dobio u kasnijem razvoju islamske filosofije.16 Mulla Sadrino poznavanje ranije islamske filosofije
bilo je, naravno, potpunije i temeljnije od njegove upućenosti u grčke izvore.17 Među peripateticima
poznavao je al-Kindija, zapravo i bio je svjestan njegova rješenja odnosa religije i filosofije, odnosno
objave i razuma, međutim, rijetko je ukazivao na njegova djela. Al-Farabi mu je, međutim, bio bliži i on ga
često citira, posebno Fuul i Fuu al-hikam. Također je dobro poznavao i Abu ‘‘l-hasana al-’‘Amirija čija su
djela postupno odstupala od matice islamskoga života i ona su sada samo još jedamput objelodanjena.
Mulla Sadra je, međutim, priznao ‘‘Amirija kao veliku intelektualnu figuru i navodi ga s vremena na
vrijeme, koristeći iz njegova djela kao što je al- Amad ‘‘ala’‘l-abad, - historija filosofije koja još uvijek nije
u modernim vremenima nije objavljena. Svoju najobuhvatniju i najdublju upućenost u peripatetičku
filosofiju pokazao je obzirom na Ibni Sinaova djela. Pored čisto religijskih izvora, tj. Kur’‘ana i hadisa, Ibni
Sinaa treba smatrati, uz Suhrawardija i Ibni ‘‘Arabija, Mulla Sadrin, najvažnijim izvorom. Ne samo da je
adr al-Din znao praktično svaki redak, odnosno riječ Ibn Sinaovih dobro poznatih filosofskih djela, kao što
su Shifa‘‘,18 Najat, al-Mabda’‘ wa’‘l-ma’‘ad, Risalah fi’‘l-’‘ishq i ‘‘Uyun al-hikmah,19 nego se također
pozivao na neka Ibn Sinaova važna ali skoro zaboravljena djela kao što su Ta’‘liqat 20 i Mubahathat.
Mulla Sadra je takođe poznavao djela i Ibn Sinaovih učenika, kao što je, primjerice, Bahmanyar, čiji Tahil i
al-Bahjah wa’‘l-sa’‘adah je citirao. Također je poznavao Bahmanyarova učenika Abu’‘l-’‘Abbasa Lukarija.
Što se tiče poznijih peripatetika Mulla Sadra je dobro poznavao Abu’‘l-Barakat al-Bagdadijev Kitab almu’‘tabar.
Međutim, njegova pažnja je bila naročito usredsređena na Naira al-Dina tusija koji je oživio
Ibn Sinaovu filosofiju. Mulla Sadra je nazvao tusija osobom na čijim plećima stoji " Prijesto Filosofije" i
uvijek je iskazivao veliko poštovanje prema njemu. Značajnija tusijeva filosofska djela kao što su Sharh alisharat
wa’‘l-tanbihat, Risalat al-’‘ilm i Mulakhkhas, poznato kao i Naqd al-muhaal, bila su također
poznata Mulla Sadru. Jednako tako bio je upućen i u peripatetička djela Naira al-Dinovih učenika i onih
oko njega, kao što su Durrat al-taj od Qutb al-Din Shirazija, hikmat al-’‘ayn od Dabiran Katibi Qazwinija i
Hidayah od Athir al-Din Abharija, na koje je u stvari Mulla Sadra napisao jedno od svojih najboljih djela