Znakovi vremena 7-8 - Ibn Sina

Dvadeset četvrti Hadis - Imam Homeini
O vrstama znanosti Prenosi se, lancem prenošenja koji se svršava najboljim i najranijim autoritetom za
poslaničke tradicije, Muhammadom ibn Ya’‘qubom al-Kulaynijem, neka Allah bude zadovoljan njime, od
Muhammada ibn al-Hasana i ‘‘Ali ibn Muhammada, od Sahla ibn Ziyada, od Muhammada ibn ‘‘Isaa, od
Ubaydullaha ibn Abdillaha al-Dihqana, od Durusta al-Wasitia, od Ibrahima ibn ‘‘Abd al-Hamida, da je Abu
al-Hasan Musa (A) (Imam al-Kazim, sedmi imam) rekao: »Allahov Poslanik, neka Allahovi blagoslovi budu
nad njim i nad njegovom porodicom, jedanput je ušao u džamiju gdje je bila grupa ljudi koja je okruživala
jednog čovjeka. Ko je to? – raspitivao se Poslanik, s.a.v.s.,. Rečeno mu je – on je ‘‘allamah (to će reći vrlo
učen čovjek). Što je ‘‘allamah? – upitao je Poslanik, s.a.v.s.,. Oni su mu odgovorili – On je najučeniji među
ljudima u vezi s rodoslovljem Arapa, prošlim događajima, danima džahiliyyata i arapskom poezijom.
Poslanik, s.a.v.s., je rekao – to je znanje čije nepoznavanje nikome ne šteti, niti je kome njegovo
posjedovanje od neke koristi. Onda je Poslanik, neka Allahovi blagoslovi budu nad njim i nad njegovom
porodicom, pojasnio – Uistinu znanje čini ovo troje: čvrst znak, ispravna dužnost i uspostavljena sunnah.
Sve drugo je suvišno. Tumačenje: U nekim rukopisima se nalazi Men haza? ( Ko je ovo?) umjesto Ma
haza? (Šta je ovo?). Ma haza se govori s namjerom potcjenjivanja, a ‘‘allamah je izvedenica (sighah) za
izražavanje visokog stupnja znanja (mubalaghah), dok je dodatak ta’‘ u službi daljeg preuveličavanja.
Tako bi ova konstrukcija značila »veoma, veoma učen«. Znaj da se u logici riječ men (ko) koristi za
postavljanje pitanja o nekoj osobi, a riječ ma (šta), za postavljanje pitanja o nekoj stvari, određenoj
činjenici ili pri traženju objašnjenja neke apstraktne imenice. Budući da su ljudi rekli časnom Poslaniku,
s.a.v.s., da je taj čovjek ‘‘allamah, on ih je upitao o tajnama zbilje pojma ‘‘allamah i njihovom poimanju
znanja koje takva osoba treba posjedovati. Stoga je on postavio pitanje sa rječju ma (šta). Kod imenskih
pridjeva katkada ima mjesta pitanju o samom biću, naprimjer, u slučaju gdje je poznato značenje nekog
svojstva, ali nije poznata osoba na koju se ono odnosi. U tom slučaju pitanje se postavlja korićenjem riječi
men, tako da pitanje ovdje glasi Men-i-l-alammah? Međutim, ukoliko je poznata osoba, ali ne i svojstvo
koje se na nju odnosi, ili kada je jedini cilj upoznavanje svojstva, pitanje se postavlja rječju ma (šta) te se
tada pitanje odnosi na razumijevanje svojstva, a ne na osobu kojoj se svojstvo pripisuje, odnosno
opisano. U ovoj časnoj tradiciji, budući da je taj čovjek označen kao ‘‘allamah, svrha Poslanikovog pitanja
bila je razotkrivanje zbilje svojstva što su ga oni pripisali tom čovjeku. Stoga je on pitao – Što je ‘‘allamah?
– a ne – Ko je ‘‘allamah – ili – Zašto i zbog kog razloga je taj čovjek ‘‘allamah?- Gore iznijeto objašnjenje,
jasnije je od onoga što u vezi s ovim kaže autoritet (muhaqqiq) među filozofima i filozof među
autoritetima, Sadr al-Muta’‘allihin, neka Allah posveti njegovu dušu, u njegovom tumačenju ove časne
tradicije, od čijeg citiranja ćemo se suzdržati usljed straha od preopširnosti, pa će ono ostati izvan opsega
ove naše diskusije. Odjeljak I: Znaj da je prije spomenuto da čovjek općenito posjeduje tri faze razvoja, tri
stepena, odnosno svijeta. Prvi je budući, ahiretski svijet, svijet skrivenog (alam-al-gayb), odnosno stepen
duhovnosti i intelekta. Drugo je faza Berzaha, međusvijeta (hayat) i stepen imaginacije. Treće je faza
ovosvjetskog i stanje tjelesnosti, odnosno pojavni svijet (alam-al-shahadat). Svaki od njih potrebuje
posebno usavršavanje i poseban odgoj, koji su sukladni fazi i stepenu. Poslanicima, mir neka je nad njima,
bilo je povjeravano da upućuju ljude u pogledu toga. Stoga su sva korisna znanja djeljiva na ove tri