Znakovi vremena 7-8 - Ibn Sina

izgonu i vratiće se u izgon. Blago izgnanima!" Jer, jedna čudna stvar, koja se duhovnjacima još uvijek čini
da, daleko od toga da se sastoji u razdvajanju društvenog i duhovnog, u njihovu razlučivanju i
razgraničavanju, "pogibelj osuđivanja", fatalnost koja vodi ka "pogubljenju Boga", sve bi to rezultiralo
strogim miješanjem i poistovjećivanjem religije i danog društvenog sustava. Radi se, čak, o mnogo
radikalnijem razdvajanju, o razdvajanju koje još uvijek dopušta govoriti o jednoj "duhovnoj vlasti"
drukčijoj od one "vremenite vlasti", jer, dok se to razlučivanje izražava u pojmovima "vlasti" i moći, što
smo naznačili gore, to se ono još uvijek nalazi ili već jeste na jednoj ili drugoj razini duhovne socijalizacije,
to jest u stanju koje vodi onom ničeanskom uzviku: "Bog je mrtav"! A od tog uzvika mi smo upravo
osluhnuli odjek, dosada nepoznat, na usnama jedne muslimanske osobe. Stoga smo mi, tokom malih
studijskih šiijskih tečajeva na koje smo gore već aludirali, imali priliku, upravo nekoliko sedmica nakon što
se pojavio tekst razgovora o kojemu je riječ, postaviti, u samom Teheranu, pitanje: Šta bi to jedan šiija
imao reći? Jedan šiija koji je svoju religiju živio kao Din-e Qiyamat, kao religiju Uskrsnuća. Moglo bi se
činiti kako gore rečeno svjedočanstvo zadržava svoje dramatično značenje za sve slučajeve gdje se
islamska religija čisto i jednostavno poistovjećuje sa religijom shari’‘ata. Ali, šta će se desiti ondje gdje se
dokaže da je shari’‘at bio samo polovina integralne religije, koja suštinski obgrljuje haqiqat, duhovnu
istinu, gnozu koja jest Qiyamat, uskrsnuće? Uspomene radi prisjetimo se odlika koje duboko razlikuju
arapski i iranski islam; one ovdje ne trebaju biti tretirane njih samih radi, već u mjeri u kojoj rečene
razlike sadrže ethos koji, u sadašnjem trenutku, štite iranski islam od miješanja sa socio-političkim
motivima, sa rasističkim ili nacionalističkim ogorčenjima. To je razlog zbog kojega je univerzalni,
nadnacionalni smisao pojma islama, kao religijskog pojma, preživio i do naših dana se jasnije pokazao u
zemlji kakav je Iran. Ono što se sa sigurnošću potvrđuje je to što ona jordanska osoba, čije svjedočanstvo
smo upravo naveli, to posve prešućuje, jer ju je njeno obrazovanje gurnulo u totalnu neobaviještenost o
tome, o bipolaritetu shari’‘ata i haqiqata, religije Zakona koja, lišena haqiqata, nije drugo doli socijalna
religija, i duhovne religije, istinske religije čija cjelovita supstanca je načinjena od duhovnog smisla
božanskih objava, a taj smisao je neovisan o jednom određenom socijalnom sustavu. Čak je među
najozbiljnijim izvanjskim poremećajima i poremećaj vjernosti propisima shari’‘ata moguć, jer je to osobni
čin između vjernika i njegova Boga, a on je takav pod uvjetom da se živi snagom haqiqata. Ali, odakle,
onda izvire taj haqiqat? Šta je njemu izvor? Pojmovi u kojima smo postavili ono pitanje u Teheranu,
među prijateljima, vezano za razgovor o kojemu je riječ, iznova se, naime, vraćaju u situaciju stroge
ovisnosti o šiijskoj duhovnosti, i to je razlog zbog kojega nas ta duhovnost navodi na meditiranje, čak, o
njenim vrelima i temeljima filozofskog i duhovnog stanja šiizma. Suštinski gledano ovdje je riječ o
motrenju, u središtu šiizma, svrhovitosti njegove profetologije i imamologije u smislu u kojem se one
smještaju na distanci spram juridizma čisto legalitarne i izvanjske religije, i o motrenju posljedica
smirenih u kršćanskoj ideji božanskog Utjelovljenja; to će reći da je riječ o motrenju Utjelovljenja kao
"Pravoga puta" (sirat mostaqim) koji hodi u podjednakom odstojanju od apstraktnog i monolitnog
monoteizma, i od dogme koja se, postulirana snagom fenomena Crkve i ideje o njenom učiteljstvu,
sekularizira u ideologiju socijalnog Utjelovljenja, dok se teologija, odričući se same sebe, povlači pred
sociološkom sviješću. Još uvijek suštinski govoreći, riječ je o ideji okultacije (ghaybat) i nevidljive
prisutnosti Imama, jer ta okultacija podrazumijeva, uz ideju božanskog incognita, ideju jedne suštinski
duhovne zajednice i eshatološkog iščekivanja Parusije. Ta eshatologija dariva svoj smisao u svojstvu
prezentne ljudske naravi, jer se ona ondje dovršuje snagom preobražavanja neba i Zemlje. Ideja o
ghaybatu onemogućava svaku socijalizaciju i svaku institucionalnu materijalizaciju res religiosa. Jer