Znakovi vremena 7-8 - Ibn Sina

Zajedničko prevladavanje teškoća - Henry Corbin
Ovdje se aludira na fenomen "socijalizacije duhovnog" i na posljedice njenog udaranja na tradicionalnu
kulturu. Te posljedice nameću posve tešku zadaću svima onima koji odbijaju biti sukrivci za ono što je
upravo, već više od jednog pokoljenja, oslovljavano "klerikalnom izdajom." Ovaj izraz nije nikako navika
našega vremena; pa, ipak, nije moguće da ta izdaja bude konačno potrošena. Mi smo, na Zapadu, postali
svjesni da naše socijalne i političke ideologije, zapravo, najčešće predstavljaju samo obzire jedne
laicizirane teologije. One istječu iz laicizacije ili sekularizacije iz ranijih teoloških sustava. To će reći da
ideologije uspostavljaju predstavljanje svijeta i čovjeka, gdje je isključena svaka poruka onostranog
svijeta. Tako daleko od toga da se ondje projicira iskustvo ljudi, to predstavljanje više ne preseže graničja
smrti. Laicizacija ili sekularizacija teološke svijesti može biti posvjedočena, par excellence, u svođenju
teološkog mesijanizma na čisti i jednostavni socijalni mesijanizam. Laicizirana eshatologija raspolaže
jedino jednom mitologijom "povijesnog smisla." Nije riječ o iznenadnoj pojavi, već je riječ o jednom
dugom procesu. "Laicizacija" ne želi izražavati promjenu sekularne vlasti u "duhovnu vlast"
materijaliziranu u institucijama i izražavajuću u pojmovima vlasti, tako da je ona odsada laicizacija i
socijalizacija onog duhovnog. Prema tome, taj proces je na putu da se sruči, kako je to činjeno stoljećima,
na sve forme gnoze, a da Velika crkva, odvajajući se od Gnoze, ne sluti kako pripravlja, jednodobno,
vrijeme agnosticizma i pozitivizma. U svom dogmatskom učenju ona ne čini drugo doli se promeće u
socijalni imperativ kolektivnih normi. Onaj koji bijaše "heretikom", postaje "devijacionist", kada se,
jednostavno, ne kaže "neprilagođeni." Jer uspijeva se prispjeti dotle da se svaki fenomen pojedinačne
religije, svako mistično iskustvo objašnjava kao rastakanje pojedinca i njegova "društvenog miljea."
Agnostički refleks "paralizira svaku trenutnu želju za otvaranjem prema svjedočanstvima jednog "drugog
svijeta". Tužno je konstatirati napast koja danas potresa tako brojne sljedbe kršćanstva: strah da ne budu
smatrane da ne pripadaju "ovome svijetu" i da, na taj način, ne budu uzete za ozbiljno. Potom se žeđa da
se bude "dio svoga vremena", da se istakne "socijalna prednost", da se bude usklađeno sa "znanstvenim
zahtjevima" itd., a taj prezrivi tok čini da se zaboravi ono bitno. N. Berđajev je navijestio tačnu dijagnozu:
velika tragedija je tu, u činjenici da je kršćanstvo, pod svojim službenim i historijskim formama, podleglo
iskušenju da je Krist odbačen. Preostaje kazati da su to one sekularizirane teologije koje Zapad sa sobom
raznosi posvuda, istodobno i kao oružje svoje materijalne civilizacije. Pojam "Okcidenta" ovdje prirodno
obuhvaća ono što terminologija naših novina oslovljava Zapadom, isto kao i u slučaju onoga što se zove
Istokom. Velik broj orijentalista našeg vremena su "zapadnjaci" u smislu na koji se ovdje cilja; oni su,
katkada, čak brojniji od zapadnjaka još uvijek "dezorijentiranih." Ali, kako se može desiti da ondje gdje
nema drevnih teologija, bez njih naše ideologije bivaju samo laicizacija? Taj problem je koliko ozbiljan, još
više je zaoštren u islamu, jer islam dijeli sa kršćanstvom temelje jedne iste poslaničke religije. Možemo se
zajedno prisjetiti imena i poduka istih poslanika. Ali, s druge strane, kao što smo to već više puta istakli,
ono za čim su tragali mislioci i duhovnjaci islama nije ni ono što zovemo teologijom ni ono što doslovno
oslovljavamo filozofijom: njihova metafizika, njihova hikma ilahiya jest "božanska mudrost" čija dva
pojma, koja je označavaju, doslovce sukladiraju onima grčke složenice theo-sophia. Strogo govoreći,
može se reći da je razlučivanje između teologije i filozofije prvi znak sekularizacije svijesti; ona kod nas