You also want an ePaper? Increase the reach of your titles
YUMPU automatically turns print PDFs into web optimized ePapers that Google loves.
velik broj svjedočanstava i znamenitih djela univerzalne gnostičke religije, nastalih oko "fenomena svete<br />
Knjige", već sada je prikupljen i sabran u corpus. Ali postoji jedna druga bliska veza među svim<br />
gnosticima koja se ogleda u odvratnosti koju oni dijele s obzirom na čistu fides historica, onu koja<br />
određuje stupanj zbilje svome predmetu u dokumentima koji toj zbilji posvjedočuju fizičku opstojnost u<br />
"prošlosti" (ili, pak, svakoj cijeni daje onaj sadržaj shodno onim dokumentima), onu koja, stoga, iziskuje<br />
onu kronološku situaciju aritmetički uspostavljenu, kakav je slučaj sa svakim drugim događajem ili<br />
osobom iz profane historije. Vjera je, isto tako, samo izvanjski ljudski čin. Fides historica je od strane svih<br />
mistika označena kao fides mortua i, bez sumnje, postoji jedna tajna i fatalna spona između te fides<br />
historica i historicizma u predvečerje filozofije; napokon, postoji veza između premoći te fides historica i<br />
priprave ili došašća onoga što mora biti historijskim materijalizmom. Mi smo na gornjim stranicama<br />
iznijeli jednu izreku višestruko ponovljenu od strane Imama, to jest da, ukoliko objave koje su sadržane u<br />
svetoj Knjizi posjeduju jedino "historijsko značenje", sveta Knjiga bi već odavno u cijelosti bila mrtva. Još<br />
preciznije kazano, sami izraz "historijski smisao" zatiče se takvim da priziva konotiranje svake druge stvari<br />
mimo njegova uobičajenog prihvaćanja. Za Imame taj "historijski smisao" nije onaj koji se odnosi na<br />
izvanjski događaj zatvoren u prošlost, svrstan među one koji su mrtvi, koji je postao arheološki kuriozitet,<br />
nego je to smisao koji se ozbiljuje, koji se ne prestaje događati među živima, do Posljednjeg dana. To je<br />
smisao koji se tiče unutarnjeg čovjeka, smisao koji pogađa odveć zbiljske događaje, ali događaje koji se<br />
ne ozbiljuju na fizičkoj razini egzistencije. To je onaj ezoterijski smisao, i zbog toga njegova istina ne ovisi<br />
o izvanjskim povijesnim prilikama. To je onaj smisao svete Knjige, kojeg mi motrimo posvuda i stalno, oko<br />
kojeg se okupljaju duhovne obitelji posjedujući zajedničke niti. Ovdje bismo našu pozornost morali<br />
zadržati na onima koji se nazivaju protestantskim duhovnjacima: Sebastijan Franck, Valentin Weigel i<br />
Caspar Schwenckfeld; zadržati pozornost na svim krugovima koji su pretrpjeli utjecaj teozofije Jacoba<br />
Boehmea, potom utjecaj Swedenborgove Arcana caelestia, ne zaboravljajući ni jednog Oetingera ni<br />
kršćanske kabaliste koji se ne mogu odvojiti od židovskih kabalista. Mi bismo, s druge strane, morali<br />
sistematizirati načela i učinak duhovne hermeneutike Kur’‘ana, potom svjedočanstvo dano od strane<br />
samih šiijskih Imama, potom sistematizirati ono što se razvija u ismailijskoj teozofiji kao i u teozofiji<br />
duodecimalnog šiizma i u velikim kur’‘anskim komentarima hokama-a i mistika (onih Ruzbehanovih, <strong>Ibn</strong><br />
žArabijevih, Semnanijevih, Haydar Amolijevih, Molla Sadra Shirazijevih itd.), pa sve do onih iz šejhija škole<br />
(uporedi poglavlje IV i V). S naše strane nam vrijeme nije dopustilo da ovlašno naznačimo početak<br />
"uporedne duhovne hermeneutike."1 Proširujući i produbljujući horizont, mi ćemo bolje proniknuti, uz<br />
zajedničku strukturu nadosjetilnog univerzuma, u unutarnje ljudske odlike koje izvode, svuda i stalno,<br />
duhovnu hermeneutiku iz svete Knjige, odlike zajedničke poslaničkom ezoterizmu i, avaj, odlike<br />
zajedničke, svuda i uvijek, njihovim protivnicima koji se zovu doktori Zakona, foqaha, ili onima koje je<br />
Dostojevski žigosao u osobi Velikog inkvizitora, upravo istim onima koje vidimo da se iznova pojavljuju o<br />
parusiji Dvanaestog imama (u knjizi VII). Mi također započinjemo skupa živjeti to razumijevanje Svete<br />
knjige preko kojeg bismo bili kadri, tad, bolje shvatiti probleme koji su nam zajednički i koje ima skupa da<br />
prevladavamo, jer mi ćemo odande izvući jedno stanje i jedan pojmovnik koji bi nam mogao biti<br />
zajednički. Gore sam aludirao na jednu malu skupinu šiijskih istraživača s kojom sam, iz godine u godinu,<br />
imao zadovoljstvo sudjelovati jesenas u Teheranu u vrijeme svog boravka ondje. Osoba šayh Mohammad<br />
Hosayn Tabataba’‘ia, profesora tradicionalne filozofije na Teološkom univerzitetu u Qomu, ondje je bila<br />
središnja2; to je krug nekoliko okupljenih kolega sa mladog Iranskog univerziteta, kao i nekoliko šejhova,<br />
nekoliko njihovih učenika, predstavnika tradicionalne kulture. Mogao sam zapaziti, u više navrata, koje
Change language