Znakovi vremena 7-8 - Ibn Sina

takvim našim stavom i naš kriterij za ocjenu što je "najbolje" i "pravo"? Sociolog polazi od stava da život u
religijski i konfesionalno pluralnom društvu traži da se ostavimo rasprava o tome čija je religijska i
konfesionalna tradicija "prava", "dobra", a čija je ogrezla u "zlu". Zar se zla u svijetu (pa i u posljednjem
stoljeću drugog milenijuma) nisu dešavala u ime gotovo svake od "živućih" religija? Pretpostavljam da
ovo neki vjernici neće rado prihvatiti. Smatrat će kako je njihova dužnost isticati da imaju "pravu" religiju.
Nije im simpatično govoriti i slušati kako su sve religije jednake. Ali, trebaju se na to navikavati.
Intelektualno poštenje zahtijeva od vjernika da prizna kako je nemoguće jednu religijsku kulturu (ma o
kojoj bilo riječi) držati superiornijom u odnosu na druge. Daleko smo od toga da time želimo zanemariti
sličnosti i razlike među religijama. Svjesni smo bitnih socioloških razlika koje proizlaze iz obredne prakse,
mjesta nastanka i kulturne rasprostranjenosti, doktrine, etičkog naučavanja, odnosa prema svijetu, itd.
Uzmimo samo sudjelovanje u skupnim obredima gdje postoje velike razlike. Ili prinošenje žrtve: u nekim
religijama za žrtvu se prinose životinje; u drugima cvijeće, voće, mirisi, hrana, itd. Neke religije traže da se
tijekom molitve, glava pokrije – druge to zabranjuju. U nekima se moli stojeći sklopljenih ruku, u drugima
stojeći i spuštenih ruku, u trećima sjedeći i prekriženih nogu, itd. Ali, navedene i druge sociološke razlike
ne daju nikom za pravo da ne poštuje "drugoga" i da njegovu religiju i religijsku praksu smatra manje
vrijednom. Time dolazimo do još jednog sociološkog elementa bitnog za suživot: tolerancije, snošljivosti.
Ona je vladala u Kini, Indiji, u Rimskom carstvu, u islamskim državama, itd. Voltaire u svojim "Raspravama
o toleranciji", opisujući tolerantnost prema kulturama i običajima drugih naroda, navodi primjer da su
Atenjani imali oltar posvećen stranim bogovima. "Ima li jačeg dokaza ne samo pažnje prema svim
narodima već i poštivanja njihovih kultura?" (Voltaire). Tolerancija nije nikada izazvala građanski rat, veli
Voltaire, a netolerancija je prekrila zemlju leševima i krvlju. Tolerancija nije reći "ja sam tolerantan".
Tolerancija je biti tolerantan prema drugom i drugačijem (etnosu, religiji, konfesiji, mišljenju, političkom
stavu). Tolerancija je pretpostavka civilnog društva, a ne samo jedna od njegovih vrijednosti. Sociolozi se
slažu ustvari da tolerancija nema smisla ako njen subjekt nema društvenu moć (samo ako sam moćan
mogu biti tolernatan – prema nemoćnom). Pogrešno je toleranciju poimati kao trpljenje nečega (zato je i
ne nazivamo trpeljivost), jer trpi se ono što se mora. Samosavlađivanje i briga za drugoga je u osnovi
tolernacije. Tolerancija je moralna vrednota. U etnički i konfesionalno heterogenijim društvima pitanje
etničke i konfesionalne tolerancije je osobito značajno. Biti tolerantan prema drugim kulturama,
narodima, religijama postupno je dobilo značenje biti civiliziran, biti dobro odgojen, lijepog ponašanja.
Samo u uzavrelim nacionalnim i konfesionalnim strastima (ratnom i poratnom "bosanskom loncu") ako si
za toleranciju (pa i suradnju s ovakvim časopisom "drugoga"!), ti si "borac protiv nacije i konfesije"! S
pravom sociolozi upozoravaju da može postojati sloboda ispoljavanja vjere za pripadnike različitih religija
i konfesija, ali to i ne mora značiti kako u tim zajednicama postoji duhovna tolerancija. Tolernacija
zahtijeva da se suzdržavamo od uplitanja u akcije i mišljenja drugih i kad nam one ne odgovaraju.
Tolerancija se i ispoljava u našem odnosu spram onoga što ne volimo. Nasuprot toleranciji, netoleranciju
u multikonfesionalnom društvu može poticati težnja da sveto postane sastavnim dijelom oficijelnog
društvenog života. To onda vodi i nemirenju, konfliktima i progonima. Naravno, postoje i granice
tolerancije. Ne možemo tolerirati nacionaliste, fašiste, rasistička ponašanja, ugrožavanje sloboda drugih.
Dakle, netolerancija ima opravdanje samo u odnosu spram onog što ometa provođenje tolerancije. Jer,
religijska tolerancija i državljanska ravnopravnost postale su "svetinje" modernog doba. Za suživot je
bitan i naš odnos prema drugom i drugačijem. Sociologija historije upozorava nas da nije nikakva novost
predstavljanje "drugog" kao barbarina, a sebe kao junaka, humaniste, pravednika. To je osobito očito u