DO Pobjeda

„Kada čovjek pomiješa zlo i dobro, znači
da bogovi guraju njegovu dušu u kobnu grešku i on
neće dugo čekati da spozna užas.” (Sofokle).
Jedan, možda i jedini, sadržaj morala koji je
zajednički u etičkim normama svih država svijeta, jeste da
je u ratu, po pravilima ratovanja, opravdano ubiti pripadnika
neprijateljske vojske. Često, to i takvo ubijanje
vojnici ne mogu da podnesu bez posljedica, koje se obično
javljaju poslije rata, kada se promijene način i uslovi života.
Znači, i u situaciji kada ima zvanično moralno opravdanje
za nužnu odbranu, on ima problema sa svojom savješću.
Ova činjenica govori o tome da postoji nesklad između
sadržaja morala koji definiše zakon i onoga što je u nama. I
hrišćansko vjerovanje, da se zlu ne treba suprotstavljati
zlom, upućuje da su za opisano stanje čovjekovog uma i tijela
znali i u dalekoj prošlosti.
„Mržnja ne čini ljude samo slijepima i gluvima
nego i glupima. ” (K. Lorenc)
Iako je u sferi nevidljivog čovjekovog bića, po
svemu sudeći, ljubav predstavlja osnovnu gradivnu „materiju”
bez koje čovjek i čovječanstvo ne mogu biti stabilna
cjelina. Od toga koliko voli, zavisi koliko će znati o svojoj
duhovnoj stvarnosti i koliko će zajednica ljudi biti čvrsta
. Ta tajanstvena „volja koja se završava kao svijest”
istovremeno je glavna „veza” u ljudima i između njih , koja
približava i sjedinjuje njihove duše i omogućuje im
međusobno razumijevanje. Najviši oblici ljubavi podrazumijevanu
mortifikaciju egoizma .
Čovjek bolje „vidi” i osjeća gledajući iznutra, jer
ono što se vidi očima nije cjelovita slika. Taj njegov „pogled
” iznutra, ne smije biti opterećen ničim, već mora biti,
„čista ljubav (Milosrđe) ” koja je, na putu ka smislu i
duhovnoj stvarnosti, može biti, istovremeno i sredstvo i cilj.
„Ali, činjenica koja je, tokom dvije ili tri
hiljade godina istorije religije, uvijek potvrđivana,
jeste da krajnju Stvarnost jasno i neposredno
120