DO Pobjeda

nasilnost i ljubav, materija i duh ”. Postoji li išta što
bi se moglo značajnije istaći od tog dualizma ? Naravno, ova
razmišljanja se odnose na onaj dio našeg bića za koji pretpostavljamo
da nam je poznat. Tamo gdje prestaju ljudska
saznanja i počinje neznanje, nastaju vjerovanja. Zato sve
ono što se bazira na vjerovanju, može se osporavati.
„Što se dalje ide manje se zna.” (Lao Ce)
Čovjek ne zna koliko je njegovo neznanje. On
nema pouzdane odgovore na najvažnija pitanja koja su
vezana za njega i vrstu kojoj pripada. On ne zna pouzdan
odgovor na pitanje kako je stvorena vrsta kojoj pripada i koji
je smisao njenog postojanja. Umjesto odgovora na ta pitanja
i ovdje se pojavljuje neizbježni dualizam, kad god misliš da
nešto znaš, eto ti neznanja. Ili, u svakom znanju vreba neznanje.
Mudraci su rekli : „Ponekad je bliži istini onaj
što pita nego onaj što misli da zna odgovore”.
Ako zlo postoji da bi se znalo što je dobro, ako laž
postoji da bi se znalo što je istina, ako je mržnja tu radi ljubavi,
onda se postavlja pitanje: gdje je granica tog sklada i
kako ga razumjeti?
Ta dva suprotstavljena sadržaja, koji su dio cjeline
našeg bića, kao da vode unutrašnju borbu. Rezultati te
borbe zavise i od aktivnosti ili borbe koju čovjek vodi spolja.
Kako naći ravnotežu između ta dva svijeta? Da li je
pomirenje potrebno i moguće? Koja je mjera u tim odnosima?
„U svakom od nas postoje dva JA, a ko bi
uvijek znao gdje jedno počinje a drugo završava bio
bi potpuno mudar.” (Herman Hese)
Ako je mudrost cilj koji treba postići za razumijevanje
ovih odnosa, onda saznanja mogu biti siguran put
ka njoj. Usavršavajući se, džudoka se služi i drugim načinima
saznanja dostupnih svakom čovjeku, razvijajući, prije
svega, svoje mogućnosti da sazna i nauči što više.
Preklapajući i upoređujući „svoju sliku” sa drugima,
džudoka uočava da ne postoji identičnost, da postoji
98