DO Pobjeda

teži da ga ispuni, tako je dječko, otkad ga je
dodirnula čarobnjakova ruka, počeo brzo i žudno
da skuplja i zateže svoje snage. Osjećao se drugačijim,
osjećao je kako raste, osjećao nova napregnuća,
nove harmonije između sebe i svijeta
…Mogao je oslušnuti vjetar ili kišu, zagledati se u
neki cvijet ili prugu rječne vode, ne shvatajući ništa,
naslućujući sve, ponijet simpatijom, radoznalošću,
željom da razumije, povučen od sopstvenog ja ka
drugom, ka svijetu, ka tajanstvenosti i svetoj tajni,
ka bolno lijepoj igri pojava.” (Herman Hese, „Igra
staklenih perli”, Beograd, Alfa: Narodna knjiga, 1994. st.
51. i 52.)
Što se čovjeku dešava kada sazna neke vrlo važne
istine u vezi sebe i drugih, odnosno kada kroz prizmu istine,
koju je spoznao, gleda onaj isti svijet kojem je i on pripadao
prije nego se značajnije promijenio ? Na odgovor ukazuju
stihovi Petra II Petrovića Njegoša „Čašu meda jošt niko
ne popi što je čašom žuči ne zagrči; čaša meda ište
čašu žuči”.
Saznanja sa sobom nose i radost i patnju. Nekada
se prvo doživi patnja a zatim radost, i obrnuto, zavisno o
kakvoj se vrsti saznanja radi. Tako je sa istinom i saznanjima
koja ona nosi, sa istinom kao „kamenom temeljcem”
svake ljudske duše. Ako je tako u „temeljima” onda
je tako i u čitavoj „građevini”.
„Ko primi poziv, taj uzima ne samo poklon
i naredbu, taj uzima na sebe takođe nešto kao
krivicu, kao što je vojnik koga izuzmu iz redova njegovih
drugova i unaprijede u oficira, utoliko dostojniji
tog unapređenja ukoliko ga više plaća osjećanjem
krivice, čak i nemirnom savješću prema svojim
drugovima .” (Herman Hese, „Igra staklenih perli”)
Ta neprekidno „treptuća polarnost” ljudskog
bića kao da ga bitno definiše. Ono je „vrsta mješavine,
ujedno i istovremeno strast i volja, instikt i razum,
97