DO Pobjeda

što se priznaje kao istina. Što je onda to što svi gledaju i vide
a ne mogu razumjeti?
Čovjek ne može istinito govoriti o stvarima koje
ne poznaje a još manje o njima davati mišljenja, ocjene i sudove.
Da bi to mogao on mora imati lično iskustvo i saznanja
koja su istinita. I kada ima lično iskustvo, čovjek može
pogrešno vidjeti, ili ne vidjeti uopšte, ako je njegov
„pogled” opterećen „strahom, nadom, požudom,
namjerom…” U tom slučaju on će, kako kaže Hese,
„vidjeti samo mutno ogledalo svoje volje”. Prema
tome, potrebno je gledati neopterećen i iskreno. Opterećen
svojim predubjeđenjima, u razgovoru, on često i ne sluša sagovornika
i ne želi da vidi sliku koja se ne „poklapa” s njegovom.
„Samo onaj što se zauvijek riješi želje,
može vidjeti Suštinu.” (Lao Ce)
Kako jake emocije i želje mogu uticati na istinitost
onoga što se vidi, govore i primjeri sa džudo takmičenja koji
nijesu česti, ali se dešavaju, da učitelj-trener kada previše
emotivno prati borbu svog učenika, u velikoj želji za pobjedom,
vidi kako njegov učenik baca protivnika i pobjeđuje
ga, a da je u stvarnosti obrnuto. Njegov učenik je pao. Po
reakcijama prisutnih, on odmah saznaje da je vidio
pogrešno, da je, u stvari, vidio svoju želju.
„Kada neko traži – reče Sidarta – lako se
može dogoditi da mu oko vidi ono što traži, da nije
u stanju bilo što da nađe, da primi u sebe, jer misli
samo na ono za čim traga, imajući svoj cilj opsjednut
je tim ciljem.” (Herman Hese, „Sidarta”)
Koliko je čovjek, opterećen sopstvenim ubjeđenjima,
onemogućen da istinito vidi i osjeća, govori i Zen priča
„Šolja čaja”:
„Nan-ina, japanskog učitelja zena u periodu
Meidji (1868-1912), posjetio je jednog dana
neki profesor univerziteta koji je želio da se od
njega raspita o zenu.
50