DO Pobjeda

UMJESTO PREDGOVORA
Već četiri decenije pratim sve što je vezano za džudo,
sport kojem sam posvetio mladost, ljubav i sebe. U kućnoj
biblioteci imam i prva izdanja judo-priručnika i gotovo sve
knjige o džudou koje su kasnije objavljivane. Upoznat sam,
dakle, s njihovom sadržinom i tematikom, uglavnom
''različitom po sličnostima'' ili ''sličnom po razlikama''. Zato
i tvrdim: Božidar Markuš napisao je knjigu o džudou
drugačiju od svih koje sam pročitao; u kojoj osobenim,
filozofskim promišljanjem o džudou, o njegovom duhu i
vezi sa duhovnošću čovjekovog bića, odnosno s načinom
života pojedinca i društva ( još je Aristotel govorio da izvan
zajednice čovjek nije to što jeste), proširuje i obogaćuje naša
saznanja. Markuš nas borhesovski, bolje reći, kao kakav
mandarin, budistički mudrac, sufija ili istočnjački mag,
magijski vješto uvodi u zavodljivu igru i ''lavirint'' iz kojeg,
bez pomoći Arijadninog konca, obasjani svjetlošću
''svjetiljke'' srca, prepoznajemo svoj put i pronalazimo izlaz,
srećni što je pred nama novo putovanje i put na kojem više
nijesmo sami.
''Kako je u životu, tako je i u džudou'' – zaključuje
Markuš, potvrđujući to brojnim primjerima iz svog i tuđeg
iskustva, života i literature, naučnim argumentima ali i
onim do kojih su ga doveli bljeskovi njegove intuicije i
intelekta, pomažući da i mi shvatimo ono što je, uman i
razuman, shvatio prije drugih, i u ime drugih: da Život, to
''neshvatljivo čudo'', ima smisla samo ako ga proživimo u
skladu sa moralnim principima koji su imanentni duhu
džudoa. Duhu u koji je Markuš duboko pronikao,
zahvaljujući godinama provedenim na tatamiju, vježbama,
takmičenjima, druženjima sa Učiteljem i Učenicima,
izgubljenim i dobijenim borbama, zapravo suočavanjima sa
sobom i drugima, učeći da su pobjede privremene, nastavak
poraza, ili obrnuto – da su porazi često korisniji od pobjede,
4