br. 112 studeni / prosinac 2009. hešvan / kislev / tevet 5770.

gdje je Vera Fischer 2002. godine priredila veliku<br />
retrospektivnu izložbu.<br />
Ariana Kralj prisjetila se Vere Fischer kao vrlo<br />
jednostavne i tolerantne osobe, koju je bitno odredilo<br />
njezino židovsko podrijetlo. “Vezala se za male stvari, a<br />
predmeti koje je iznosila uvijek su nosili trag memorije<br />
i emocija, kao svojevrstan pečat vlasnika”, istaknula<br />
je te je dodala da je Vera Fischer pristajala na sve što<br />
nosi život te da je bila vrlo tolerantna. Silno je voljela<br />
život i ljude, uvijek dobronamjerna i znatiželjna, nikada<br />
pretenciozna i maliciozna, nastavila je.<br />
Svima nedostaje zbog te “normalnosti”, istaknula je<br />
Ariana Kralj, dodavši da će Veru Fischer uvijek pamtiti<br />
s brošem – žutim presječenim limunom od plastike na<br />
crnom kaputu.<br />
Priređivačica retrospektivne izložbe Vere Fischer,<br />
likovna kritičarka Branka Hlevnjak, ocijenila je kako<br />
je riječ o izuzetnoj umjetnici – slikarici, kiparici,<br />
konceptualnoj umjetnici, fotografkinji, ali i pjesnikinji<br />
te da će tek vrijeme pokazati kolika je bila njezina<br />
važnost za hrvatsku likovnu i umjetničku scenu.<br />
“Kao zagovornica ideje da se iz svega može stvoriti<br />
umjetnost, Vera Fischer istraživala je nove i reciklirane<br />
materijale”, a njezin “kiparski rad apostrofirao je dizajn”,<br />
rekla je Hlevnjak.<br />
Uvijek ispred svoga vremena<br />
“Vera Fischer uvijek je bila ispred svog vremena,<br />
preteča novih tendencija u likovnoj umjetnosti”, a već<br />
na svojoj prvoj izložbi pojavila se kao preteča pop arta,<br />
kazao je novinar i publicist Branko Polić.<br />
Polić je ispričao kako je Veru Fischer upoznao prije<br />
šezdeset godina zahvaljujući jednom poprsju. Kćerka<br />
njegovih prijatelja pozirala je Veri, a kada je poprsje<br />
bilo gotovo, bio je razočaran jer je izgledalo kao poprsje<br />
četrdesetogodišnje žene, a ne dvadesetogodišnje djevojke.<br />
To je bila, rekao je Polić, njezina umjetnička intuicija jer<br />
je ta djevojka s četrdeset godina izgledala upravo tako.<br />
Vera Fischer rodila se 1925. godine u Paromlinskoj ulici<br />
11, u Zagrebu. Diplomirala je na Akademiji likovnih<br />
umjetnosti u klasi prof. Vanje Radauša. Ravnopravno<br />
je izlagala kiparske i slikarske konceptualne radove kao<br />
i fotografiju te je sudjelovala na brojnim samostalnim<br />
i skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu od kojih se<br />
ističe prvi javni nastup 1952. godine na 8. izložbi ULUH-a<br />
u Zagrebu te prva samostalna izložba u Salonu ULUH-a<br />
u Zagrebu 1961. godine. Bila je članica zagrebačkog<br />
HDLU-a od 1952. godine.<br />
Godine 1997. odlikovana je Redom Danice s likom Marka<br />
Marulića.<br />
Branko Polić pričao je i o tužnom djetinjstvu Vere<br />
Fischer – otac joj je umro kada joj je bilo godinu<br />
dana, a majka Latica Klein morala je raditi pa je mala<br />
Vera odrasla pod okriljem bake i djeda koje su je po<br />
vlastitim riječima – razmazili. Radila je razne poslove od<br />
tipkačice, blagajnice, laborantice do profesorice crtanja i<br />
projektanta štandova na Zagrebačkom velesajmu. Nakon<br />
završene Akademije, otišla je u Pazin, u unutrašnjost<br />
Istre, s kojom je bila povezana cijeli život. Određeno<br />
vrijeme boravila je u Glini, gdje je bila matičarka u<br />
partizanima.<br />
U Glini se i udala, ali brak nije dugo trajao. Jednog<br />
dana, na opće iznenađenje, rekao je Polić, otišla je u<br />
Zaječar i zaposlila se kao dizajner u tvornici porculana.<br />
Potom se vratila u Zagreb.<br />
„Bila je skromna i s mnogo zasluga ušla u biografski<br />
leksikon” rekao je Polić, dodajući da je Vera Fischer<br />
“stvorila važan i značajan opus i nadam se da će se<br />
ostvariti njezina želja da se otvori galerija s njezinim<br />
radovima”.<br />
Nataša Maksimović Subašić<br />
Skupljala sam iskustva na raznim merdijanima i paralelama. Među raznim ljudima i raznim narodima<br />
sretala sam istomišljenike, nekad i prijatelje. Neke volim ili neki vole mene. Pomaže mi što govorim više<br />
jezika (ne predobro), gestikulacija i mimika. Neka je gospa rekla da treba gledati u budućnost; meni<br />
je osvrtanje mnogo zanimljivije. Ovisi o tome što je tko skupio, kako skupljati bez promjena I bez<br />
znatiželje I bez razmišljanja I bez samoća Kažu da su vodenjaci rado slobodni. Promjene. Promjene<br />
su bogatstvo. Ono što se inače smatra bogatstvom opterećenje je (osim ono malo kao uvjet slobode).<br />
(Vera Fischer- Razmišljanja)<br />
hakolהקול<br />
17