br. 112 studeni / prosinac 2009. hešvan / kislev / tevet 5770.

Hannah Arendt u svojem “La banalita del male” (Feltrinelli, Milano 2001) napisala je: „Mnogi Nijemci,<br />
mnogi nacisti, vjerojatno velika većina, bili su na kušnji da ne ubiju, ne kradu, ne pošalju u smrt<br />
svoje susjede [...] i morali su biti na kušnji da ne izvlače korist iz tih zločina i ne postanu sudionici.<br />
No samo Bog zna kako dobro su naučili da se odupru tim kušnjama.” Sudbina Sergia De Simonea i<br />
njegove mame, bake, tete, sestrične i drugih rođaka još je jedan tragičan prilog o onima od Rijeke do<br />
Auschwitza i Hamburga koji nisu odoljeli takvoj kušnji.<br />
Obitelj Perlow<br />
Obitelj Perlow doselila se u Rijeku 1911. godine iz<br />
Rusije, iz mjesta koje se zove Vidrinko. Emigrirali su,<br />
kao mnogi, vođeni nadom i željom da se bolje živi. A<br />
Rijeka je u to doba još slovila kao prosperitetan grad<br />
gdje su već mnogi uspjeli zasnovati dobru egzistenciju.<br />
Uostalom Rijeka je, za mnoge iz Austrougarske kojima<br />
ne bi krenulo, postala i odskočna dasku za Ameriku.<br />
Obitelj Perlow bila je već brojna - otac Mario, majka<br />
Rosa te kćeri Sonia (), Gisella (1904.), Mira (1908.),<br />
Paola (1910.) i sin Ernesto (1906). U Rijeci se rodio<br />
još i Giuseppe (1913.). Živjeli su običan život, baš kao<br />
i svi ostali. Ali imali su, opet poput svih, još jednu<br />
egzistenciju - onu administrativnu. Ta forma prati<br />
nas kao sjena kroz život, ali najčešće s njom dolazimo<br />
u neposredan doticaj samo kad nam trebaju neki<br />
dokumenti i slično. Najčešće banalno i nezanimljivo.<br />
Emigrantima se ta forma puno jasnije miješa u<br />
svakodnevicu. Obiteljima poput ove – fatalno.<br />
Iako su u Rijeci svi bili dobrodošli, građanstvo im<br />
nisu baš rado davali. Mađarsko državljanstvo još manje.<br />
Tako je obitelj Perlow sve one lomove<br />
u Rijeci nakon Prvog svjetskog rata<br />
provela zapravo administrativno<br />
nedefinirano. Bili su stranci s<br />
boravištem u Rijeci. Kad je 1924.<br />
Rijeka ušla u sastav Kraljevine Italije,<br />
status im se isprva nije mijenjao.<br />
U svakodnevici roditelji su starjeli, a<br />
djeca su rasla, išla u školu, stekla neka<br />
zvanja. Ernesto je radio kao radnik pa<br />
potom kao strojar. Giuseppe brijač.<br />
Sonja je otišla u Trst, tamo rodila sina<br />
(nazvala ga je po djedu) pa se vratila<br />
u Rijeku. Gisella je postala modistica,<br />
našla posao u tvornici šešira za dame,<br />
a Mira je radila kao krojačica i potom<br />
prestala raditi kad se udala i kad su<br />
došla djeca. Otac Mario je umro.<br />
U administrativnom životu svi su prvenstveno bili<br />
Židovi pa tek onda Rusi. Tek 1928. godine su riječko<br />
građanstvo i talijansko državljanstvo stekli Ernesto i<br />
Gisella. Ne zajedno. Ernesto u ljeto, Gisella pred Božić.<br />
Sljedeće godine Giuseppe i mama Rosa, Mira je morala<br />
čekati 1931., a Paola 1933. Sad su mogli odahnuti. Prešli<br />
su u «Popolazione stabile». Napokon su bili obični.<br />
Naprosto Riječani.<br />
Onda se Mira 1935. godine udala za mornara,<br />
kuhara na brodu, Giovannia Buccia pa time stekla<br />
talijansko državljanstvo, ali sada kroz brak s talijanskim<br />
građaninom po rođenju. To je djelovalo čvršće.<br />
I Gisella. se u travnju 1937. godine udala za Talijana.<br />
Edoardo De Simone bio je pomorac iz Napulja čije<br />
talijanstvo nitko nije mogao dovesti u sumnju. I Giselli<br />
je na «Schedi» precrtano staro stjecanje građanstva i<br />
udaren novi pečat: «citt. ital. Matr.» Činilo se u redu.<br />
Uostalom, za dva-tri dana odselili su se u Napulj.<br />
U običnom životu je sva presretna potkraj studenoga<br />
hakolהקול<br />
57