br. 112 studeni / prosinac 2009. hešvan / kislev / tevet 5770.

Uspomena na povratak iz logora i gospođu Blanku<br />
Donner<br />
Često se sjetim te davne 1945. godine kada sam se<br />
vratila nakon teškog i mukotrpnog puta s roditeljima iz<br />
deportacije. Nakon oslobođenja iz logora u Austriji, put<br />
nas je vodio preko Čehoslovačke i Mađarske gdje smo<br />
povremeno boravili uz pomoć židovskih općina. One su<br />
u većim mjestima organizirale prihvatilišta za veliki broj<br />
logoraša koji su dolazili iz raznih logora Europe – živi,<br />
izgladnjeli, umorni i bolesni bez ičega svoga.<br />
U židovskoj općini u Bratislavi dobili smo potvrde<br />
o repatrijaciji. Time smo nakon dugog vremena opet<br />
postali ljudi s imenom i prezimenom, a ne samo logorski<br />
brojevi. S tim papirima išli smo kući, našoj Vojvodini,<br />
našem Apatinu za koji smo se bojali da je porušen jer<br />
smo čuli da su se u tim predjelima vodile velike borbe.<br />
U Bratislavi smo u organizaciji židovske općine boravili<br />
dva tjedna u jednoj školi gdje smo se malo oporavili.<br />
Nešto nas je vuklo kući u našu domovinu iako smo se u<br />
Budimpešti mogli izjasniti gdje želimo ići jer je tamošnja<br />
židovska općina nudila pomoć za odlazak u treće zemlje.<br />
Vrata čitavog svijeta su nam bila širom otvorena. Moja<br />
obitelj odabrala je povratak u naš Apatin.<br />
U Budimpešti smo boravili kod tatinog prijatelja<br />
arijevca, liječnika koji je oženio rabinovu kćerku. Kako<br />
je to bio miješani brak, bili su pošteđeni deportacije.<br />
Nakon Budimpešte došli smo u Jugoslaviju i to u<br />
Suboticu. Čitav povratak bio je mukotrpan jer javnog<br />
prijevoza nije bilo, tako da smo cijeli put od Austrije do<br />
Apatina dijelom išli pješice, dijelom konjskom zapregom<br />
a noćili smo u napuštenim stajama.<br />
Povratak u Suboticu<br />
U Subotici su nas zadržali u karanteni mjesec dana<br />
jer su se bojali da ne bi unijeli neku zaraznu bolest. Tu<br />
smo sreli maminog brata koji, je vrativši se iz logora,<br />
svakodnevno tražio svoju obitelj, suprugu i sinčića. Nisu<br />
se vratili, bili su pogubljeni u koncentracijskom logoru<br />
Auschwitz-Birkenau kao i mnogi drugi. Bio je skrhan<br />
od boli i tuge kao i brojni drugi koji su šuteći čekali u<br />
neizvjesnosti da im se pojave njihovi dragi.<br />
Nakon mjesec dana boravka u karanteni pušteni smo<br />
domovima u koje nismo mogli ući jer su u njima živjeli<br />
izbjeglice.Tjednima smo boravili kod prijatelja dok smo<br />
sa svim mogućim dokumentima i svjedocima dokazivali<br />
da se radi o našoj imovini, o našem domu. Bili smo bez<br />
ičega, stvari su bile raznešene, podijeljene izbjeglicama i<br />
stanovništvu ubrzo nakon što su nas odveli 1943. godine<br />
Otac je bio bez posla, mama je nakon u logoru<br />
preboljelog miokarditisa bila težak srčani bolesnik.<br />
Nije bila liječena i čudo da je ostala živa, a ja sam imala<br />
tuberkulozu pluća koju sam također dobila u logoru.<br />
Bili su to jako teški dani, besparice, bolesti i gladi. Svi<br />
snovi su nam se rasplinuli, a toliko smo lijepog očekivali<br />
nakon našeg povratka kući.<br />
Susjedi i prijatelji su nas hranili. Dobivali smo po malo<br />
brašna, šećera, masti, jaja i nešto odjeće, jer ni oni sami<br />
nisu imali dovoljno.<br />
U to doba se tuberkuloza liječila jedino injekcijama<br />
kalcija i pojačanom prehranom, jer drugih lijekova<br />
još nije bilo. Bilo je jako teško, imala sam visoke<br />
temperature i zbog toga ležala u somborskoj bolnici.<br />
Oporavak je bio dug i težak. Kada mi je bilo malo bolje,<br />
nastavila sam školovanje u somborskoj gimnaziji. Ovo<br />
razdoblje je bilo za mene dvostruko teško jer je nastava<br />
bila na srpskom jeziku koji sam slabo govorila jer sam<br />
osnovnu i srednju školu pohađala na mađarskom jeziku.<br />
Zbog rasnih zakona za vrijeme rata Židovima nije<br />
bilo dopušteno pohađanje gimnazije, stoga sam mogla<br />
pohađati samo srednju građansku školu.<br />
Nakon strahota koje sam za vrijeme rata prošla, bila<br />
sam psihički dekompenzirana, imala sam probleme i s<br />
brojevima, a bojala sam se uniformiranih ljudi, pa mi<br />
je čak i poštar predstavljao neopisiv strah koji je ostao<br />
godinama.<br />
Gimnaziju sam završila u Subotici, jer je tamo<br />
stanovao moj ujak sa svojom drugom suprugom. Tu sam<br />
imala toplu sobu, pažnju, ljubav a i bolju prehranu nego<br />
u internatu u Somboru.<br />
Studij u Zagrebu i susret s tetom Donner<br />
Velika mi je želja bila studirati medicinu, znala sam<br />
da je to težak studij i da će uz moje slabo zdravlje to ići<br />
teško, ali jako sam željela da mi se taj moj plan ispuni<br />
i uz sve moguće prepreke uspjela sam se upisati na<br />
zagrebački Medicinski fakultet. Stanovala sam u maloj<br />
hakolהקול<br />
55