br. 112 studeni / prosinac 2009. hešvan / kislev / tevet 5770.

Tako su sljedbenici Zevija formirali posebnu religijsku<br />
skupinu, koja se zvala deunmé ili dönmeh, što dolazi od<br />
turske riječi dön, pejorativnog izraza za ‘’okrenuti se’’<br />
ili ‘’preobratiti se’’. Početkom 20.stoljeća solunska je<br />
deunmé zajednica dobila i svoju posebnu džamiju, koja je<br />
do danas očuvana.<br />
Crna vremena za grčke Židove dolaze s padom<br />
Otomanskog carstva, koji je za mnoge narode,<br />
uključujući Grke, značio dugo žuđenu slobodu,<br />
no Sefardima je donio samo nesigurnost i strah.<br />
Međuetničke tenzije su rasle, kao i antisemitski ispadi,<br />
a ponovo su isplivale tipične optužbe za ritualističke<br />
zločine nad kršćanskom djecom. Tijekom Prvog<br />
balkanskog rata 1912. godine Turci su bez otpora<br />
predali Solun Grcima, koji su ga potom pod svaku<br />
cijenu željeli asimilirati, a helenizaciju Soluna ubrzao<br />
je 1917. godine katastrofalni požar u kojem je izgorio<br />
povijesni centar grada sa svim sinagogama. Okolnosti<br />
izbijanja požara nisu rasvijetljene, no mnogi su Židovi<br />
sumnjali da je požar bio podmetnut. To je bio početak<br />
sustavnog iseljavanja Sefarda koji su uglavnom odlazili<br />
u Francusku, s obzirom da su tečno govorili francuski<br />
jezik.<br />
Holokaust je bio poguban za solunsku<br />
židovsku zajednicu<br />
Druga velika intervencija u demografski sastav grada<br />
dogodila se 1923. godine sporazumom iz Lausanne<br />
kojim je dogovorena razmjena stanovništva između<br />
Grčke i Turske te je uslijedio veliki priljev maloazijskih<br />
Grka u ‘’maticu’’. Tenzije rastu, djelomično i zbog<br />
natjecanja za ekonomsku moć koja je do tada u cijelosti<br />
bila u židovskim rukama, da bi eruptirale u pogromu<br />
1931. godine i valu nasilja. Konačni udar na ostatak<br />
sefardske zajednice došao je s nacističkom okupacijom<br />
Grčke. Nacisti su krenuli s udarom na simboličke<br />
vrijednosti - devastacijom nekropolisa 1942. godine,<br />
znajući njegov emocionalni značaj, a konačno rješenje<br />
se provelo 1943. godine, kada je u pola godine 96 posto<br />
židovske populacije deportirano u koncentracijske logore<br />
Auschwitz i Bergen-Belsen. Od oko 49 000 solunskih<br />
Židova kraj Drugog svjetskog rata je dočekalo tek oko<br />
1950 preživjelih.<br />
Za razliku od situacije u Solunu, u drugim su<br />
dijelovima Grčke Židovi našli saveznike među<br />
stanovništvom, pogotovo među pokretom otpora,<br />
a ponegdje ih je zaštitila i službena vlast, kao npr. u<br />
herojskom primjeru Zakintosa: kada su Nijemci tražili<br />
od vlasti popis Židova na otoku, dobili su popis sa samo<br />
dva imena: gradonačelnikovo i patrijarhovo. Nažalost,<br />
u Solunu je šoa popraćena kolaboracijom ili u najboljem<br />
slučaju ravnodušnošću, vjerojatno zbog zavisti nad<br />
višestoljetnom ekonomskom moći. Nakon takva gorkog<br />
iskustva skoro su svi preživjeli solunski Židovi otišli u<br />
Francusku, Izrael ili SAD, a oni koji su i ostali u Grčkoj<br />
preselili su se u Atenu. Tako da od sadašnjih 5000<br />
grčkih Židova 4000 ih živi u Ateni, a ostalih 1000 je<br />
raspodijeljeno u Solunu i manjim gradovima.<br />
Nakon što pročita i zadnji pano o povijesti ‘’sefardskog<br />
metropolisa’’, posjetitelja očekuje još nekoliko soba<br />
s klasičnim postavom kakav se obično nalazi u<br />
židovskim muzejima i koji se uglavnom sastoji od<br />
ritualnih religijskih objekata. Tu su još primjerci raznih<br />
židovskih novina koje su izlazile u Solunu (više od 30<br />
različitih tiskovina), popisi cionističkih organizacija<br />
u gradu, školske fotografije iz židovskih škola,<br />
uključujući i elitnu Alliance Israelite Universelle, kojoj<br />
se ima zahvaliti visoka razina frankofonije u Solunu.<br />
Prostorija na samom kraju muzejskog postava fokusira<br />
se na Holokaust, a poseban dio muzeja čini knjižnica<br />
koja čuva važne tekstove tiskane u Solunu od 16. do<br />
20.stoljeća, kao i dokumentarnu literaturu o povijesti,<br />
običajima i jeziku Sefarda.<br />
U samom se Solunu nažalost ne može naći puno<br />
podsjetnika na sefardsku prošlost. Od sačuvanih<br />
sinagoga, najstarija je sinagoga Monastirioton, koju<br />
su 1920-ih izgradili Židovi iz Monastira (tj. Bitole<br />
u sadašnjoj Republici Makedoniji,) a druga je još<br />
recentnija, moderna sinagoga Yad Lezikarion iz sredine<br />
1980-ih.<br />
Na mjestu nekadašnjeg nekropolisa danas stoji<br />
Sveučilište Aristotel i jedino se još može tragati za<br />
fragmentima nadgrobnog kamenja korištenim za<br />
gradnju u području sveučilišta i cijelom Solunu. Bogata<br />
sefardska kultura preselila se s ulica u mali muzej, čije<br />
napore u čuvanju sjećanja na zajednicu koja je tako<br />
temeljito iskorijenjena iz svoga grada svakako treba<br />
cijeniti, tim više što je taj muzej danas gotovo jedini<br />
podsjetnik na slavne dane ‘’Jeruzalema Balkana’’.<br />
Mirna Marić<br />
48