br. 112 studeni / prosinac 2009. hešvan / kislev / tevet 5770.

smrtno zvono etničkom bogatstvu i različitostima od<br />
kakvih se sastojala Francuska, uostalom kao i cijeli<br />
europski kontinent. Tom je svijetu prijetilo odumiranje<br />
jer se istovremeno s prijelazom stanovništva u gradove<br />
mijenjao njihov način života, a stvarao demografski<br />
problem. Francuska vladajuća elita je zabrinuta,<br />
Njemačka se naoružava i ima na raspolaganju 2.5<br />
milijuna vojnika, daleko više nego što može podići<br />
Francuska. Jedino se umjetnim stvaranjem patriotizma i<br />
podizanjem nacionalane svijesti može postići da milijuni<br />
mladih ljudi pođu u rat, kao što se dogodilo 1914.<br />
godine.<br />
U takvoj klimi, uvjeren da fotografija i film mogu<br />
pomoći boljem razumijevanju među ljudima i spriječiti<br />
krvoproliće, Kahn se kao pacifist zalaže za promoviranje<br />
internacionalzima. Nažalost bogata tapiserija europskog<br />
života ta babilonska kula jezika, narječja, fizičkih i<br />
povijesnih razlika, jednom rječju svijet koji je tada bio na<br />
putu nestajanja, de facto je i nestao 1914. godine. I ostao<br />
dokumentiran u Kahnovoj kolekciji. Nije teško zamisliti<br />
beznađe pacifista, kakav je bio Kahn, kad je usprkos<br />
svim svojim nastojanjima 1914. godine proglašen rat.<br />
Ipak u kakvu god šoku da se našao, reagirao je brzo i sa<br />
smislom te samo tri dana nakon proglašenja rata, Albert<br />
Kahn je inicirao i osnovao Odbor nacionalne pomoći za<br />
pomoć ratnim žrtvama.<br />
Za direktora odgovornog za znanstveni program<br />
Arhiva planete Kahn je imenovao znanstvenika Jeana<br />
Brunhesa. Istovremeno utemeljuje kao znanstvenu<br />
disciplinu etnografiju pod nazivom la geographie<br />
humaine kao odjel na institutu College de France. Prije<br />
odlaska misije u sve kutove svijeta Jean Brunhes je<br />
Kahnovim fotografima i snimateljima davao upute što je<br />
važno snimati.<br />
Kahn je angažirao Augusta Leona kao prvog<br />
profesionalnog fotografa. Leon se do tada bavio<br />
proizvodnjom komercijalnih razglednica. S Kahnovim<br />
projektom ostao je dvadeset godina da bi od 1919.<br />
godine vodio fotografski laboratorija Arhive planete.<br />
Između 1913. i 1917. u nekoliko navrata Auguste Leon<br />
je putovao na Balkan. Prema uputama Jeana Brunhesa<br />
fotografi su ignorirali novo izgrađene četvrti, modrene<br />
gradnje, građansku klasu odjevenu po europskoj<br />
modi, a privilegirali oblike ljudskih djelatnosti čiji je<br />
nestanak bio samo pitanje vremena pred razarajućim<br />
napretkom i povijesnim promjenama. Povrh svega<br />
zanimala ih je polimorfnost ljudskih tipova i kultura,<br />
povijesni spomenici, uglavnom bogomolje, krajolik kad<br />
je integralni dio tradicionalnog načina života, sela ili<br />
grada i njihove okoline, stanovništvo u tradicionalnim<br />
svečanim ili svakodnevnim nošnjama, zanatske<br />
radionice i razni aspekti društvenoga života. Oslabljeno<br />
Osmansko Carstvo na samrti bilo je teren za stvaranje<br />
novih nacionalnih država, a zbog podjele teritorija došlo<br />
je do balkanskih ratova. Kahnovi su fotografi slikali taj<br />
bitni trenutak promjene zemljopisne karate stvaranjem<br />
nacionalnih država.<br />
Posebni interes za fotografiranje židovskog<br />
stanovništva<br />
S posebnim je zanimanjem Leon fotografirao židovsko<br />
stanovništvo Soluna i diljem Balkana. Divio se njihovoj<br />
Ladino kulturi, stoljećima sačuvanom načinu odijevanja<br />
i njihovu životu u gradovima koji su zbog etničke<br />
raznolikosti do 1913. godine bili egzotični i uzbudljivi.<br />
Posebno je bilo važno dokumentirati etnička čišćenja<br />
– tu stravičnu pojavu koja je obilježila balkansku<br />
povijest tijekom 19. pa sve do kraja 20. stoljeća. Auguste<br />
Leon je dokumentirao slikama jedan svijet razoren<br />
balkanskim ratovima. U to vrijeme je i Lav Trocki,<br />
kao ratni dopisnik kijevskih novina, pisao o frenziji<br />
uništavanja, o golemoj ljudskoj cijeni prvih etničkih<br />
čišćenja . Balkanski su ratovi potpuno promijenili<br />
sastav stanovništva balkanskog poluotoka. U to vrijeme<br />
iselilo se iz Srbije, Makedonije, Grčke ili Bugarske oko<br />
pola milijuna muslimana. Gledajući danas fotografije<br />
i filmove staraca, žena, djece kako napuštaju svoje<br />
stoljetne domove i odlaze bez ičega u ništa, samo nas<br />
podsjeća na stalno i tragično ponavljanje istoga na tim<br />
područjima. Dokumentirane patnje tih jadnih izbjeglica<br />
bez ikakve pomoći ni od kuda, u bezizlaznoj situaciji,<br />
pritom lokalno stanovništvo nigdje ne pokazuje ni<br />
najmanje sažaljenje prema njima. Tako je 20. stoljeće na<br />
Balkanu počelo s etničkim čišćenjem, prvo muslimana,<br />
za nekoliko desetljeća i Židova s Balkana. U Solunu<br />
pod grčkom opsadom kamera Augusta Leona zabilježila<br />
je posljednje tragove te bogate raznolikosti pripadnika<br />
četiriju različitih religija kako žive bez trzavica jer<br />
je budućnost bila isključivo grčka. Tu su ponosne i<br />
elegantne muslimanke, ciganske ljepotice, prekrasne<br />
Sefardkinje u španjolskim dvorskim haljinama, nošnje<br />
koju su kao i druge običaje kroz stoljeća sačuvali kao i<br />
jezik, kulturu i navike zemlje iz koje su bili protjerani<br />
400 godina prije. Putujući arapskim zemljama Kahnovi<br />
hakolהקול<br />
41